Ivan Mikulić Pipin

Prvi kontakti s izviđačima

Ovo je moja priča o izviđačima. Neki od ovdje zapisanih događaja vezanih uz početak djelovanja izviđača u Kutini zabilježeni su od 1964. do 1965. godine za vrijeme služenja vojnog roka u Lovranu.

Za izviđače sam prvi puta čuo 1960. godine. Moji roditelji nakon trećeg seljenja došli su u Ilovu gdje je otac radio na pumpnoj stanici „Metana“ (poduzeće koje je sada u sastavu Petrokemije i nalazi se kod željezničke stanice u Kutini). Najprije smo stanovali u zgradi bivše ekonomije na kraju sela, neposredno uz novo izgrađenu pumpnu stanicu kojom se voda iz rijeke Ilove prenosila u novo postrojenje „Metana“ – glinaru. Kasnije su moji roditelji od male tatine plaće uz puno truda izgradili u blizini vlastitu kuću. Iz Ilove sam putovao četiri godine jutarnjim vlakom, koji se popularno zvao „Lonja“, u školu u Kutini. Godine 1959. započeo sam jednogodišnje školovanje u Zagrebu a 1960. dobio zaposlenje u Šumskom gospodarstvu „Garjevica“ u Kutini. Moj prvi posao bilo je vođenje zapisnika sa sjednica Upravnog odbora i Radničkog savjeta Šumskog gospodarstva. Kvalifikacije za taj posao naučio sam jednogodišnjim obrazovanjem u Zagrebu gdje sam stekao zvanje steno-daktilografa.  Stenografija je način brzog pisanja riječi pomoću posebnih znakova a daktilografija pisanje na pisaćem stroju. Ja sam naučio da nečiji govor bilježim olovkom od riječi do riječi i kasnije to prepišem na pisačem stroju. Brzina mog pisanja je iznosila 360 slova u minuti. U to vrijeme nije bilo magnetofona čijim dolaskom je stenografija otišla u povijest a daktilografija (pisanje na pisačem stroju) je postojala sve do dolaska PC-a. Na posao sam svaki dan putovao opet „Lonjom“ i tako sam na željezničkoj stanici u Kutini upoznao prometnika Juraja Lőrinca.  On mi je govorio o inicijativi za osnivanjem izviđačke organizacije u Kutini i zbog mojih administrativnih kvalifikacija  predložio je da budem tajnik u odredu. Bio sam ushićen pričama o izviđačima i njihovim aktivnostima u prirodi. Mislim da do tada nitko u Kutini nije čuo za izviđače. Nažalost i sada nakon 50 godine još se sretnem s nekim koji pita „Da li u Kutini ima izviđača?“.

Negdje u listopadu 1960. godine u tada jedinoj osnovnoj školi u Kutini (sadašnja škola Mate Lovraka) okupilo se stotinjak učenika zainteresiranih za rad u izviđačima. Pričalo im se o avanturi u prirodi koju nudi izviđačka organizacija kroz izlete, logorovanja, pješačke pohode… Interes je bio golem, i sve me to sada podsjeća na početak izviđačkog pokreta u Engleskoj početkom 20. stoljeća. Kad su saslušala sve te priče o izviđačima djeca su htjela što prije okusiti taj izazov avanture u prirodi.

Prisjećam se tog prvog sastanka u učionici V-a razreda. Bilo je mnogo djevojčica i dječaka, velikih i malih, i nije čudo što sam se zbunio ulazeći. Pri tome sam nespretno, u gužvi, stao na nogu jedne plavokose djevojčice koje me počastila neugodnim komentarom od koga sam se zacrvenio. Ta „plavuša“ je kasnije nekoliko godina imala važnu ulogu u mojim emocionalnim osjećajima ali je ljubav dosta brzo neslavno završila.

To je bio prvi sastanak budućih izviđača u Kutini. Iza toga slijedila je početkom 1961.godine osnivačka skupština na kojoj sam ja bio zapisničar a u novoj Upravi odreda izabran sam za tajnika. Moj posao tajnika bio je da vodim evidenciju članova. U tom prvom naletu učlanilo se oko 200 članova, uglavnom učenika osnovne škole. Osnovane su četiri čete koje su dobile svog pokrovitelja, jednu od uspješnih privrednih firmi u Kutini. Uoči 1. svibnja Praznika rada u Kutini je na prostoru između pošte i mosta održana svečanost podjele zastava četama. Bilo je puno ljudi a mi postrojeni i ponosni što je skoro cijeli grad došao da prisustvuje ceremoniji podjele izviđačkih zastava.

Tako se u 1961.g. počela ostvarivati izviđačka priča.  Čete su krenule na prve samostalne akcije, bili su to uglavnom izleti na Humku. Uslijedilo je prvo logorovanje pa republička akcija „Šušnjarska borba“.

Logorovanje na Kaknu – 1961.g.

To je za mene bio doživljaj koji je bitno utjecao na moje opredjeljenje za budući život s izviđačima. Pedesetak novih kutinskih izviđača krenula je prema željezničkoj stanici s namjerom da otputuje na svoje prvo logorovanje. A veselje je  bilo još i veće, ide se na logorovanje na moru. Kutinska djeca u to vrijeme su more mogla vidjeti eventualno na školskim ekskurzijama. Malo koji roditelji su si mogli omogućiti duži boravak na Jadranu. Na ispraćaju se okupilo preko sto ljudi, roditelji, rodbina, braće i sestre. Davale su se zadnje upute. Buco, mislim da je bio iz obitelji Bojko,  plakao je jer mu je to bilo prvo odvajanje od roditeljskog doma (i dobre hrane).

Slijedilo je putovanje noćnim vlakom prema Šibeniku. Na šibenskoj rivi smo u jutarnjim satima čekali redovnu brodsku liniju koja nas je trebala prevesti do otoka Kaprije. Čekajući polazak broda bili smo svjedoci neprijatnog prizora kada je jedna brodica dovezla trupla dvije mlade djevojke koje su se utopile uz gradsko kupalište Jadrija. Bila je to dobra poduka da ni dobri plivači ne trebaju plivati daleko od obale.

Od Kaprija do Kakna vozili smo se u manjem ribarskom čamcu. Na Kaknu nas je dočekala vrelina ljetnog dana i velika buka zrikavaca. Logorski tereni bili su smješteni u borovoj šumici uz zidane objekte napuštene vojne baze. I odmah po dolasku ugledali smo Njega, Gorana, načelnika Stalnog taborskog terena Saveza izviđača Hrvatske. Dojmio nas se svojom pojavom, besprijekorno urednom plavom uniformom izviđača pomorca. Kako je Šima komentirao, izgledao je kao časnik američke konjice iz tada popularnih western filmova.

U našem susjedstvu je već bilo oko pet logora. Prvo kupanje u moru za većinu naših izviđača bio je pravi doživljaj a neki su stali na ježince. Zajednička obveza za sve izviđače bilo je okupljanje na centralnom zborištu uz podizanje i spuštanje zastave. Naša oprema je putovala teretnim vlakom i kasnila je par dana iza našeg dolaska. Tako smo se morali stiskati u posuđenim šatorima i jesti hranu koju su nam davali drugi logori. Naši susjedi odricali su se svoje marende da bi mi mogli jesti.

Kada je oprema stigla ubrzo se sve vratilo u normalu i logorski život postao je naša svakodnevnica sa kupanjem, dežurstvima u kuhinji i na straži, večernjim programom uz fenjer. Rađale su se prve ljubavi. Izviđači su dobivali nadimke pa sam tako i ja, kao vođa jednog logorskog voda postao „Pipin mali“ a prvi me je tako zvao mlađi Čalušić. Tijekom jednog kupanja Miro Varat i Bojan Majer hrabro su zaplivali i spasili kuharicu bjelovarskog logora koja se počela utapati. Na najbolji način smo se odužili za pomoć u hrani kad smo gladovali.  Bojan kasnije nazvan Cigo bio je vragolan i zajedno sa svojim prijateljima Mirom (Varat), Trbom (Supan), Franjom Vondrakom i Badom (Žigrović) u narednim godinama osnovao je legendarni vod X. Njegovi skečevi su nas uvijek dobro nasmijali. Posebno je bilo zapaženo njegovo skrivanje u terenskoj igri, kad se popeo na bor a svoje japanke je ostavio ispod bora. On i njegova žena Mira djevojački rođena Kebet bilo su nekoliko godina aktivni za vrijeme studiranja u Zagrebu. Nažalost oboje su prerano su umrli.

Sa ovog logorovanja prepričavala se zgoda koja se dogodila prilikom izleta na drugu stranu otoka. Kretali smo se u dvije grupe i usput se razdvojili i izgubili. U jednom trenutku na udaljenom golom brdu ugledali smo našu grupu ali udaljenost je bila velika tako da nas nisu mogli čuti. I onda mi je sinula ideja kako primijeniti izviđačke putne znakove. Na jednu veliku stijenu polijegali smo i napravili veliki putni znak „Idi u tom pravcu“. Bio je velik da bi ga i slijepci vidjeli. Kad sam taj događaj pričao budućim izviđačima po školama susjednih mjesta, djeca su u tišini napeto slušala. Avantura u prirodi je bio glavni poticaj djeci u tim godinama da pristupe izviđačima.

Sudionici tog logorovanja bila su braća Miljević, od kojih je Veljko danas poznati zagrebački odvjetnik. Njihov otac se nakon logorovanja zahvaljivao Šimi što su se sinovi promijenili nakon dolaska s logora. Ustajali su se na vrijeme, pospremali svoju sobu i čak su počeli kuhati.

Logoru je došao kraj. Ispjevana je tradicionalna pjesma „Logorske noći divno ste sjale…“. Tog tmurnog jutra ukrcali smo se u brod i počeli se udaljavati od otoka. Na pristaništu je jedino stajao On. Načelnik STT Galebov otok ispraćao je zadnje izviđače. Sezona logorovanja za tu godinu bila je gotova. Uskoro se otok izgubio u jutarnjoj sumaglici. Sjećanje na prvo logorovanja ostalo je u nama dugi niz godina. Bila je to prva već aktivnost koja je pomogla našoj afirmaciji kod roditelja i tadašnje vlasti u Kutini. Glavni na logoru bio je Ivan Vondrak Šima a pomagao mu je instruktor SIH-a Boris Čepelak.

Republička akcija „Šušnjarska borba“ – 1961.g.

Prvo sudjelovanje na jednoj velikoj akciji Saveza izviđača Hrvatske bilo je na rekonstrukciji Šušnjarske borbe iz Narodno-oslobodilačkog rata. Načelnik Ivan Vondrak Šima uz pomoć nastavnika Nedjeljka Vukovića  Neđe poveo je vlakom na akciju četu kutinskih izviđača. Iskrcali smo se u Pakracu i krenuli maršem prema mjestu Bučje. Naša četa glumila je ustašku bojnu koja je trebala probiti položaje partizana a koje su opet glumili izviđači iz Vinkovaca i Osijeka. Prenoćili smo u Novom Selu (prijašnji naziv Španovica) svi zajedno na podu mjesnog doma. Šima i Neđo su se izmjenjivali na straži. Ujutro krećemo prema Bučju i mjestu na kojem moramo napasti „neprijatelja“. I tako mi u određeno vrijeme jurnemo uz brdo a „neprijatelj“ nas uopće ne doživljava, već nam priopćava da je napad odložen za jedan sat, jer se oni nisu stigli rasporediti. „Pa kako nam to nisu javili iz Štaba akcije“. Nakon sata čekanja jurnemo mi po drugi puta uz brdo i upadnemo među izviđače iz Vinkovaca. Oni opet mrtvo hladni kažu da se ne miču s tog mjesta jer im je tako naredio njihov vodnik koji je u međuvremenu bio negdje sa svojom curom. Nama je već bilo dosta jurišanja, pa smo se dalje družili sa svojim „neprijateljima“. Na kraju smo svi zajedno krenuli na okupljanje svih sudionika akcije u Slavonsku Požegu. Vraćali smo se vlakom i došli u Kutinu pred jutro. Šima je pri povratku bio uvjeren kako je doveo jednog izviđača manje zbog krivog prebrojavanja na polasku.

Tečaj za vođe četa na Sljemenu

Prvo pravo izviđačko obrazovanje stekao sam u siječnju 1962.g. u Izviđačkom domu na Sljemenu. Upao sam u tečajski vod koji smo nazvali „Baksuzi“. Bilo nas je osam u sobici sa dva kreveta na kat, znači spavali smo po dva na krevetu. Odmah smo shvatili da smo loše sreće a broj sobe je bio 13. Na jutarnjim smotrama strogi vođa tečaja često nam je našao neku sitnu nepravilnost: labavo prišiveni gumb na košulji se nožem rezao a mi smo ga morali sami opet prišiti, ili na dobro očišćenom podu ostala je slamčica koja se mogla mikroskopom primijetiti. Uvijek je postojala mogućnost da nešto pođe po krivu. Usprkos tome dobro smo svladavali tečajski program a nakon par dana soba nam je pružala komfor kao da smo u hotelu. Himna nam je bila „Soba starog baksuza“. Dva „Baksuza“ bili su iz Otočca i sve nas je nasmijala njihova priča o traženju rođaka u Zagrebu. Bili su prvi puta u tako velikom gradu i od adrese rođaka znali su samo ulicu. I tako raspitujući se kod prolaznika nakon dužeg vremena nađu ulicu, ali ulica je bila velika a njih su već boljele noge, pa na kraju odustanu od traženja rođaka.

Disciplina je bila vojnička, tada se mislilo da se na taj način trebaju čeličiti vođe. I ja kad sam se vratio počeo sam na isti način voditi svoju četu. Sva sreća članovi su bili toliko zaluđeni izviđačima da im to maltretiranje nije smetalo. Jedino mi je načelnik spočitnuo da sam se dolaskom sa tečaja promijenio na gore. Trajalo je to još par godina.

2. četa Garjevica

Sve više sam se zagrijavao za izviđače tako da mi je posao tajnika bio dosadan. Moje iskustvo sa vođenjem voda na logorovanju mi je dublje pobudilo želju da postanem vođa. Stalno sam navaljivao da dobijem svoj vod. Uskoro ne samo da sam dobio vod nego sam postao i vođa 2. čete „Garjevica“. Prva generacija članova bili su izviđači s kojima sam mogao ostvariti sve svoje snove izviđačkog vođe. Priča o 2. četi počela je turnejom po Sloveniji 1962.g. Nakon tih prvih akcija slijedile su aktivnosti u kojima je 2. četa bila najaktivnija u odredu. Mojom zaslugom dobili smo sjedište u zgradi Šumskog gospodarstva „Garjevica“ u Matoševoj ulici. Sada je to zgrada u kojoj je Prekršajni sud. Dobili smo prostor u potkrovlju te zgrade koji smo uredili kao četni stan. U njemu su se održavali sastanci nedjeljom do podne. Na slici snimljenoj u Kumrovcu 1962.g. su već pokojni Zlatko Borić (stomatolog) i Branko Božić. Na slici su još Ivica Kantolić, Boro Mandić i još dvoje koji su mi izašli iz sjećanja. Ako ih netko prepozna neka mi se javi.

Bivak u Bistrici ob Sutli (Slovenija) - 1962.g.

2. četa „Garjevica“ krenula je na ljetnu turneju po Sloveniji. Na put je krenulo 22 izviđača i kao gost jedan mladi Nijemac (prijatelj našeg načelnika), vođa sam bio ja a starješina Juraj Lȍrinc. Sudionici ove turneje ostavili su duboke tragove u radu izviđača Kutine u narednim godinama. Prije dolaska na Logor u Valdoltri, boravili smo tri dana u Bistrici ob Sutli, manjem mjestu smještenom nasuprot Kumrovca. Rijeka Sutla ih dijeli a ona je ujedno i granica Hrvatske i Slovenije. Domaćini su nam bili učenici osnovne škole sa svojom učiteljicom. Smjestili smo se u školskoj zgradi i išli na izlete u okolicu mjesta. Posjetili smo Kumrovec i slikali se pred kućom gdje se rodio i proveo djetinjstvo Josip Broz Tito. Ostalo vrijeme iskoristili smo za pripremu logorovanja u Valdoltri.

Logor „Bratstvo – Jedinstvo“ Valdoltra kod Kopra (Slovenija) - 1962.g.

2. četa „Garjevica“ zastupala je Hrvatsku na zajedničkom logorovanju izviđača iz Srbije, Crne Gore, Slovenije i Hrvatske. Na logoru posebni gosti bili su „Crveni sokolovi“ – izviđači iz Belgije.

Podigli smo naš logor i ukrasili ga logorskim objektima a u sredini smo napravili veliki izviđački znak (javorov list s petokrakom i magnetskom iglom). Zanimljivo je da smo svu opremu nosili sa sobom a spavali smo na slamaricama u koje smo ubacivali suhu travu ili slamu.

Ubrzo smo uspostavili kontakte s našim domaćinima, naročito „punčkama“ - planinkama iz Kopra. Posebno su nam simpatične bile i planinke iz Subotice čiji je materinji jezik bio mađarski i koje su skoro sve imale očaravajuće oči.  Prva dnevna zapovijed unijela je nemir kad je pročitano da je poslije podne predviđeno „kopanje“. Naravno nismo kopali već se kupali a more je bilo prekrasno i na naše iznenađenje kupali smo se skupinom dupina. Domaćini su nas vodili na izlete u Škocjansku jamu, Kopar, Piran i Portorož, a s jednog brežuljka vidjeli smo Italiju i grad Trst. Taj grad će u nastavku naših života imati važnu ulogu, ali to tad još nismo znali. Prilikom probne noćne uzbune dogodilo se da su se na zborištu okupili sudionici svih logora osim Crnogoraca. Oni su i dalje spavali uz glasno hrkanje. Podbadali smo ih zbog toga do kraja logorovanja a oni se uopće nisu ljutili.

Tijekom logorovanja 17. srpnja proslavio sam svoj 18 rođendan. Pošto sam bio punoljetan idućeg dana sudjelovalo sam sa manjom grupom odraslih u dobrovoljnom davanju krve u bolnici u Izoli.

Dolaskom belgijskih izviđača obogatio se naš zajednički život. Oduševili su nas svojim ponašanjem i crvenim uniformama. Dok su se kod nas upozorenja za ustajanje ili postrojavanje uglavnom davala uz veoma glasno zviždanje, njihov dežurni je stao kod jarbola i započeo pjesmu, a ostali su prilazili i prihvaćali pjevanje. Kad je pjesmi došao kraj svi su bili u stroju.

Negdje sredinom logorovanja posjetio nas je Josip Tropčić, glavni urednik (i tada jedini zaposlenik) Moslavačkog lista. On je napravio turneju po Jadranskoj obali pa je poslije nas posjetio i drugi logor kutinskih izviđača u Budvi. O tom logoru više u priči Ivana Vondraka Šime. Tropčić je napravio opširnu reportažu koja je objavljena u Moslavačkom listu.

Nakon zadnje logorske vatre došao je čas rastanka. Pjesmu slovenskih izviđača pjesmu „Dan je šel, noć već spi“ pjevali su kutinski izviđači uz logorsku vatru narednih dvadeset godina. Od tada je uveden i običaj da se uz logorsku vatri ne plješće niti glasno negoduje, već se odobravanje daje mumljanjem a negodovanje zujanjem.

Na odlasku oprostili smo se i krenuli kući vlakom preko Rijeke. Zajedno s nama su putovale lijepe mađarice iz Vojvodine, koje su ostale u Rijeci a mi smo se sretni i puni dojmova vratili kući. Još smo dugo pjevušili o čarobnim očima koje su ostale tamo daleko.

Republičko orijentaciono takmičenje u Velikoj - 1963.g.

I dođe vrijeme da i mi uputimo ekipu na najveće i najznačajnije izviđačko takmičenje u Savezu izviđača Hrvatske. Ekipa u sastavu: Bojan Majer, Franjo Vondrak, braća Netopil i Ivan Mikulić Pipin krenula je prema Velikoj sa puno želja i malo znanja i iskustva. Bilo je to naše prvo iskustvo. Logor je podignut uz bazen i tu smo se lijepo okupali i ne misleći da ćemo to isto raditi slijedećeg dana, ali kupanje je bilo u vlastitom znoju. Zahvaljujući Bojanu upoznali smo planinke iz Našica koje su proučavale kompas i priručnik iz topografije. Mi smo se pravili važni i hvalili se našim „velikim“ iskustvom. Bojan se toliko hvalio svojim znanjem da smo poslije rekli da je najveći lažov u okolini. Uz logorsku vatru sve nam je izgledalo lijepo i u mislimo smo već bili prvi. Ja sam bio zadužen za pitanja iz NOB-a pa sam pažljivo slušao što govore partizana o borbama na Papuku.

U jutro startamo, krećemo se po zadanom azimutu, pa onda tražimo tragove prethodnih ekipa. I onda smo zalutali, pa se svađamo da li je trebalo skrenuti lijevo ili desno. Malo se odmaramo i jedemo ukusne šumske jagode. Lutamo po Papuku, gore, dolje, sve dok nismo došli do ceste i nekog sela. Mještani nas informiraju da kod sela Streževica stoje dva automobila. U kontrolku smo ušli iz sasvim drugog smjera. Naziralo se da ne ćemo biti prvi. Prošli su favoriti: ekipe iz Rijeke, Zagreba i Koprivnice. Od ostalih nije bilo još ni traga. Prvi dan se bližio kraju, podigli smo šatore i spremili se na spavanje. Drugog dana krenuli smo sa Riječanima koji su nam dopustili da ih pratimo jer su uvidjeli da im nismo konkurencija. I tako po ravnoj Slavoniji nastavili smo se kretati takmičarskom stazom koja je vodila preko velikih brda. Usput smo naišli na natpis „Minsko polje“ koji smo zanemarili i živi i umorni stigli do cilja. Vraćajući se šinobusom kući komentirali smo promašaj na prvoj kontrolki. Da tu nismo falili sada bi se vraćali sa peharom.

Logor na Boračkom jezeru - 1963.g.

Boračko jezero je nastalo od glečera, gromade leda koja se prije mnogo godina otklizala u rijeku Neretvu i usput napravila korito rječice Šištice. Put do njega nije bilo ni malo lak. Najprije vlakom do Sarajeva, pa malo sporijim vlakom do Konjica. Taj vlak je vozio tako sporo uz brdo da ako si s njega sišao, hodajući si bio brži i zatim si ga mogao pričekati na vrhu brda. Od Konjica smo putovali autobusom do jezera. Kad smo ga ugledali, oduševila nas je njegova prekrasna zelena i bistra voda. Svuda okolo visoke planine a između njih biser kao stvoren za šumsko logorovanje. Dočekali su nas naši konačari koji su već digli jarbol. Susjedi su nam bili izviđači iz Stolca a oko jezera je već bilo oko desetak drugih logora. Podigli smo šatore, napravili sami drvene krevete a u jutene slamarice natrpali slamu. Tko nije to dobro napravio ili se nažuljao ili se u jutro našao na zemlji.

Kao vođa logora preuzeo sam prvu stražu dok je logor tonuo u san. Iznad planine Prenj pojavio se mjesec i osvijetlio jezero i logore oko njega. Prizor koji ti ispuni dušu i donese zadovoljstvo što si u tom trenutku na pravom mjestu da to vidiš i kojeg se sjećaš poslije toliko godina.

Novi dan donio je jutarnju svježinu koja je tijekom dana prešla u vrelinu. Voda je hladna i osvježavajuća pri temperaturi iznad 30˚. Upoznali smo izviđače iz Konjica, Gračanice, Sarajeva, Beograda, Mostara i Zemuna. Zemunci su bili pri odlasku i darežljivo su nam posudili svoju kompletnu kuhinju.

Postali smo prisni prijatelji sa izviđačima iz Stolca, živjeli smo kao jedan logor, zajednički smo se postrojavali i odlazili na logorske vatre u druge logore. Pala je i ljubav, njihov vođa zaljubio se u našu Almu Svetličić. Izlet na Neretvu je bio poseban doživljaj. Naši prijatelji iz Stolca bili su nam vodiči. Preko rijeke prešli smo visećim mostom i smjestili se na drugoj obali. Voda je za nas bila užasno hladna, pa se godinama poslije kad smo se našli na obalama Baltičkog mora  govorilo da je voda hladna kao Neretva. Stolčani su ispekli janjca na ražnju tako da smo za ručak jeli mladu janjetinu.

U sportskim susretima okušali smo se i u rukometu te prihvatili utakmicu sa izviđačima iz Mostara. Nakon prvih par minuta uvidjeli smo da imamo prejakog protivnika a na kraju smo saznali da je to ekipa Rukometnog kluba „Lokomotiva“ koja se takmičila u Prvoj rukometnoj ligi. Katastrofalno smo poraženi ali smo se žilavo branili.

Tužan je bio oproštaj od izviđača iz Stolca. Planinke su plakale a izviđači su se rastajali uz pjesmu „Oj drugovi jel' vam žao, rastanak se primakao“.

Sredinom našeg boravka na jezeru u susjedstvo su nam stigli izviđači iz Zagreba. I s njima smo se sprijateljili a neki i više od toga. Jednog dana ugovorili smo međusobnu krađu zastava. Oko našeg jarbola postavili smo konopce koji su bili povezani sa loncem u kuhinji. Na kraju o te konopce zapleo se naš stražar i napravio nepotrebnu uzbunu.

Naša kuharica, za koju su na logorskim vatrama pjevali žuru „Kuharica iz Kutine ima velike butine“,  nenadano nas je napustila. Neki su tvrdili da je pobjegla od udvaranja našeg starješine. Do kraja logora bili smo prisiljeni sami kuhati. Ne treba govoriti da smo se slabo hranili. Na kraju bilo je i koristi od toga jer je nekoliko naših izviđača dobilo vještarstvo „Kuhara“.

Logoru je došao kraj. Predzadnjeg dana srušili smo šatore i prespavali u velikom šatoru. Neki su prespavali kao gosti u logoru zagrepčana. Ljubavni parovi opraštali su se, planinke su plakale a vani je padala kiša kao da oplakuje naš rastanak sa jezerom i prijateljima koje smo tu stekli.  Zadnji dan je opet zasjalo sunce. Ostalo je još srušiti jarbol, a on se nije dao. Duboko ukopan u zemlju i kamenje, dugo se odupirao. Kad je pao znali smo da je gotovo. Ukrcali smo opremu u kamion i krenuli kući. Ispratili su nas Smilja, Jasmina i Toni iz Zagreba.

Vođa logora bio sam ja a starješina Milan Vuksanović Brzi. Na logoru su bili naši tečajci koji su prije logorovanja završili Tečaj za vodnike u Fužinama Netopil, Koretić i  Flegar. Neprekidno smo se sukobljavali jer su oni kao školovani vođe prigovarali na sve nedostatke koji nisu bili u skladu sa onim o čemu su ih učili na tečaju. Da bi mi napakostili jedan dan su u moju slamaricu stavili kamenje koje sam osjetio tek kad se umoran legao na svoj ležaj.

Prva Smotra Saveza izviđača Hrvatske Turanjski lug kod Karlovca - 1964.g.

Na smotru smo krenuli zajedno sa izviđačima iz Banove Jaruge i došli smo deset dana ranije kako bi spojilo logorovanje i smotru. Logor smo podigli u šumi nedaleko rijeke Korane pod krošnjama stoljetnih hrastova. Prvi dan kad još nismo uspjeli podiči šatore započela je padati jaka kiša. Nije prestajala i morali smo zatražiti smještaj u obližnjem selu. U jednoj kući dopustili su nam da prespavamo na sjeniku. Mlađe izviđače prebacili smo u Dom izviđača u Karlovac a jedino sam ja ostao da čuvam logor.

Drugog dana vrijeme se smirilo i počeli smo s podizanjem logora. Spavalo se u šatorima bez dna na krevetima izrađenim od drveta i špage a ležaj je bila slamarica. Kuhinju smo ukopali uz obalu Korane.

Banovljane su vodili Milka Mitrenko i Josip Ferenčaković,  nastavniciu osnovnoj školi. Među izviđačima iz Banove Jaruge bio je glazbeni sastav koji je bio prava atrakcija na smotri a vodio ga je Joža Ferenčaković. Svirali su tada popularnu zabavnu glazbu za mlade i nastupili su na otvaranju smotre.

U susjedstvo su nam stigli izviđači iz Novske koje je vodio Nino Ninković. Prije početka smotre bili smo na otvaranju Logora „Bratstvo-Jedinstvo“  a domaćin je bio Odred „Marjan“ iz Splita. Obišli smo i logor splitskih izviđača a dočekao nas je Mirjam Tecilazić, izviđačka legenda Splita. Iznenadili smo se sa kojom opremom raspolažu, mi smo o tome tada mogli samo sanjati.

Vrijeme je bilo sve ljepše pa smo veći dio dana iskoristili za kupanje u Korani i pomalo zanemarili pripreme za sudjelovanje u takmičarskim disciplinama koje su bile predviđene na smotri.

U blizini je bilo nogometno igralište na kojem se jednog dana odigravala utakmica između dviju ekipa vojnika karlovačkog garnizona. U jednoj je igrao Dražan Jerković, plava devetka zagrebačkog Dinama i Jugoslavenske reprezentacije, koji je služio svoj vojni rok u Karlovcu. Tada je bio popularan kao najbolji strijelac na Svjetskom nogometnom prvenstvu održanom u Čileu. Poslije utakmice smo se zajedno slikali i dobili njegov autogram.

Teren smotre se počeo sve više uređivati pa smo i mi dobili struju i vodu do našeg logora. Uskoro je Štab smotre zatražio da preselimo logor na teren logorskog naselja „Petrova gora“. Mi smo se u početku tome protivili ali smo na kraju ipak morali seliti.

Svake večeri održavale su se probe programa koji će se izvesti na otvaranju smotre u Karlovcu. U programu su sudjelovali i naši izviđači, pa se na veće odlazilo na probe  u grad a vračalo se u kasnim satima. Program je režirao jedan poznati režiser iz Zagreba a naša (moja) Milka je postala asistentica režije.

Napokon došao je dan otvaranja smotre. Prodefilirali smo ispred svečane tribine i poslušali govore. Na veće na košarkaškom igralištu bila je logorska vatra pred nekoliko tisuća ljudi. Bilo je i treme, ali na kraju sve se dobro završilo. Muzičari iz Banove Jaruge su bili glavni i pobrali su najviše pljeska.

Program smotre je sadržavao sportska i izviđačka takmičenja. Naša ekipa je brzo otpala iz daljnjeg takmičenja pa smo u nastavku bodrili rukometnu ekipu iz Novske. Disciplinu sudionika smotre nadgledala je Izviđačka milicija (IM na rukavu). Kretanje van terena je bilo ograničeno i dopušteno samo uz propusnicu. Da bi došli na rukometnu utakmicu morali smo se iskradati van ograđenog terena smotre. Svi sudionici smotre, njih 2000 krenulo je jednog dana posebnim vlakom na izlet na Petrovu goru. Vozili smo se tako zvanim G vagonima za prijevoz tereta. Iz vlaka smo se iskrcali u Vojniću i zatim pješice krenuli prema Petrovoj gori. Kolona se rastegla na nekoliko kilometara. Naša grupa od oko 500 izviđača je putem izgubila svog vodiča i počela lutati. Svi smo već bili umorni i vođe logora su vijećali što sada. Da li se vratiti ili nastaviti dok se ne nađe put do Partizanske bolnice. Na kraju smo nastavili i pronašli pravi put. Vratili smo se vlakom do Karlovca, pa pješice tri kilometra do terena smotre. Umorni smo zaspali u svojim šatorima.

Završetkom smotre završilo se i naše dvadeset dnevno logorovanje uz Koranu. Srušili smo šatore i krenuli kućama. Nad Karlovcem se nadvili tamni oblaci. Kiša nas je dočekala, kiša nas i ispraća.

Republičko orijentaciono takmičenje u Puli - 1964.g.

Poslije nastupa u Velikoj, malo promijenjena ekipa otišla je na ROT u Pulu. Domaćini su nas smjestili van grada. Onda su nam pokazali grad: Arenu, luku, brodogradilište „Uljanika“. Vruće je, stalno hodamo uz more a svugdje stoje natpisi „Zabranjeno kupanje“. Upoznajemo ekipu planinki iz Našica i pozdravljamo crnooku Slavicu koja smo upoznali u Velikoj. Ceremonijal otvaranje i izvlačenja startnih brojeva bio je u Areni. Mi smo četvrti. Da to i na kraju budemo bili bi zadovoljni. Na veće logorska vatra sa starim otrcanim skečevima i pjesmama koje malo čudno zvuče. Spavanje je na goloj zemlji odnosno kamenju. Organizator nije osigurao niti slamu, pa otkud im. Ujutro se budimo budni. Start je opet u Areni. Krećemo u zaleđe Pule, kroz neko neprohodno žbunje po kojem se može se kretati samo kozjim stazama.

Nema drveta da se popnemo i orijentiramo. Ne znamo gdje smo i ne možemo naći kontrolku. Vruće je i planiramo kako bi bilo dobro okupati se u moru. Nailazimo na ekipu planinki iz Odreda „Split“. I one su izgubljene i hoće se vratiti. Tu je još nekoliko ekipa. Nagovorimo ih da se nastavimo kretati prema moru. I onda iznenada iza jednog grma pojavi se kontrolor. Druga kontrolka je bila još teža. Lutamo i nailazimo na mali zaselak. Tražimo vodu za piće kod jedne kuće. Voda je iz gušterne, malo crvena, a domaćin nam objašnjava da ima više vina nego vode. I opet slučajno iza grma evo i druge kontrolke.

Zadnji dio staze bio je brzinski i trčeći ulazimo u Arenu.

S nama su i Splićanke. Na proglašenju bili smo četvrti i veoma zadovoljni a planinke iz Splita prve. Zahvaljuju nam i časte nas čokoladom. Mnogo godina kasnije u razgovoru s načelnikom Saveza izviđača Hrvatske Edijem saznajem da su one bile iz njegovog odreda. U povratku putuju s nama do Zagreba gdje ih vodimo u razgledavanje grada a onda rastanak na glavnom kolodvoru, svako na svoju stranu kreće kući. U ekipi su pored mene bili: Bojan Majer Cigo, izviđač iz Banove Jaruge kojem sam zaboravio ime, Josip Seražin Joco i Miroslav Varat.

Odlazak u JNA – 1964.g.

Na odsluženje obveznog vojnog roka odlazilo se u jesen, pa sam tako i ja te jeseni u veliki drveni vojni kovčeg ubacio nešto potrebnih stvari i krenuo vlakom prema Rijeci. Stigli smo kasnim večernjim vlakom a na stanici nas je dočekao niski desetar i povikao: „Tko je raspoređen u Katarinu neka pođe za mnom“. Vani je bio pravi pljusak tako da smo hodajući uzbrdo do kasarne na Katarini iznad Rijeke bili mokri do kože. Nakon mjesec dana dobio sam premještaj za Lovran i tu sam proveo ostalih 15 mjeseci, do proljeća 1966.godine. Kasarna je bila iznad Lovrana a kroz manji prozor svoje vojničke sobe vidio se cijeli Kvarnerski zaljev. Duge vojničke dane iskoristio sam za pisanje memoara sa izviđačkih akcija. Dio toga je obrađen u ovoj knjizi.  Što je bilo s izviđačima u Kutini ne sjećam se, ali pretpostavljam da su ih vodili tečajci Netopil, Flegar i Koretić. Ostalo je zabilježeno da je 1965.g. bilo logorovanje u Velikoj. Po povratku izabran sam za načelnika odreda te se oženio s Milkom. Bio je to pravi izviđački brak. Moji su u međuvremenu prodali kuću u Ilovoj i kupili kuću u centru Husaina. U toj kući je održana svadba na kojoj su prisustvovali i članovi Uprave odreda a kao poklon kupili su nam noćnu sobnu svjetiljku.

Akcija „Ništa nas ne smije iznenaditi“

Godine 1966. dogodila se invazija ruske vojske na Čehoslovačku. U Jugoslaviji se nakon toga počelo pripremati za općenarodnu obranu. U Kutini su formirane omladinske jedinice koje su se obučavale u rukovanju oružjem a meni kao načelniku odreda Ured narodne obrane dao je jedan automat „Thompson“ za obuku naših članova. Bila je to naravno obuka bez metaka.

Sekretar Saveza izviđača Hrvatske Slavko Bjažić Brko pokrenuo je inicijativu za održavanje akcije u kojoj bi izviđači pokazali svoje znanje i vještine u obrani zemlje. Za mjesto održavanja određeno je Gojlo i okolna sela. U Centru za predvojničku obuku na Gojlu prije toga održao se Tečaj za vodnike i vođe. Akcija je održana početkom svibnja sa 2000 sudionika. Ja sam tjedan dana prije akcije postao otac, rodila se moja kći Tatjana. Na akciji sam zapovijedao "teritorijalcima" koji su čuvali Gojlo. Sjećam se da su izviđači nakon ove akcije učvrstili svoj dobar ugled u društvu. Jedini problem koji se vukao nakon akcije bila je slama koju sam osigurao kod PIK-a za smještaj sudionika akcije. Nekoliko kamiona dovezene slame trebalo je platiti a starješine odreda su se cjenkale tko je koliko slame uzeo. Naravno nismo je vagali pa je u tome i bio problem.

Akcija NNNI slijedeće godine održala se u okolici Bjelovara. Ja sam bio komandant baze u selu Narta. Tijekom akcije grupa naših osmatrača popela se na dotrajalu lovačku čeku koja se srušila i jedan je završio u bolnici s slomljenom rukom. Zatvaranje akcije održano je na gradskom stadionu u Bjelovaru a padala je kiša i povremeno snijeg.

Godine 1968. akcija se održavala u okviru Druge Smotre SIH-a i detalji o njoj u nastavku.

Godine 1970. održana je velika akcija u Lici. Ja sam na njoj vodio bazu diverzanata u selu Švica. Tijekom noći slao sam i primao grupe izviđača koje su odlazili ili se vraćale sa zadataka u susjednim selima. Sa ove akcije kasnije se prepričavao događaj kada je zarobljeni diverzant glumio da je pod alkoholom te nudio svoje stražare da piju iz čuture u kojoj je bilo sredstvo za čišćenje crijeva. Epilog je bio da su uskoro svi WC-i bili zauzeti.

Velika akcija NNNI održana je 1974.g. u Lepoglavi. Mi smo bili opet u centru mjesta i zajedno sa domaćinima čuvali mjesto od napada diverzanata. Tada smo razgledali poznatu kaznionicu i zajedno sa domaćinima večerali janjetinu u restoranu kaznionice koji je bio otvoren kao ugostiteljski objekt.

Druga Smotra Saveza izviđača Hrvatske „Jadran“ Šibenik, Zlarin, Kakanj, Brodarica, Prvić - 1968.g

Smotra se održavala na više lokacija. Mi smo bili u naselju koje se nalazilo na otoku Prviću. Nosioci organizacije naselja bili su Bjelovarski izviđači koji su napušteni teren i objekt vojske koristili za svoja logorovanja. Teren se nalazio na brdu iznad Prvić Luke. Do otoka smo došli brodom ratne mornarice koja je bila pokrovitelj smotre. Naš sastav činili su mlađi izviđači i punoljetni članovi, poznati kutinski sportaši (dr. Kostecki, braća Jelančić, braća Vodopija i braća Dokmanić, Fonto…). Prve večeri dopušten je odlazak u mjesto (Prvić Luku) i stariji dečki su naravno ubrzo našli dobrog crnog vina. Kad su se vratili bilo je smiješnih i za mene neugodnih situacija. Starješina naselja vidio je da su svi bili dobro alkoholizirani i najprije se na mene izvikao. Oni su mi se pravdali da ih je zavaralo crno vino koje se razlikuje od našeg moslavačkog „kiseliša“.  Dok se većina odmah uvukla u šatore, stariji Vodopija je teturao logorom i komentirao situaciju sa vinom i prošekom. U jednom trenutku htio se osloniti na jedan omanji bor i ispružio se koliko je bio dugačak. Morao sam se nasmijati a tom prizoru se smijem i mnogo godina poslije. U nastavku boravka na Prviću naši stariji članovi prilagodili su se vinu. Omiljeno sastajalište bila je jedna gostiona koja je imala viseću kuglanu. Na toj kuglani sam kao potpuna neznalica u kuglanju pobijedio i dobio okladu. Ja sam s mlađim izviđačima išao na kupanje u jednu lijepu malu usamljenu uvalu na prostoru između Prvić Luke i Prvić Šepurene.

Program smotre imao je dva dijela: izviđačka i sportska takmičenja i akciju „Ništa nas ne smije iznenaditi˝. U sportskim disciplinama bili smo dobri zbog naših sportaša. Na kraju su se naše dvije ekipe sastanke u finalu nogometnog turnira i još se skoro i potukle.  Akcija NNNI bila je posebno zanimljiva. Sama zamisao akcije bilo je da se neprijateljski diverzanti iskrcaju na otok a mi smo trebali osigurati obranu. Bilo je poznato da će diverzante pokušati iskrcati vojni desantni brod i da će se neki ranije ubaciti na otok kako bi signalima omogućili iskrcavanje ostalih. Akcija se odvijala noću. Mi smo dobili na čuvanje uvalu u kojoj smo se kupali. Rasporedio sam stražare iza kamenih zidova i čekali smo razvoj situacije u tišini. U jednom dijelu noći primijetili smo približavanje vojnog broda. Pomoću radio veze ubačeni diverzanti dobili su poruku da će se iskrcati baš u našoj uvali. Uskoro smo čuli kretanje iza naših leđa i počeo je lov na diverzanti. Ja sam usput davao glasne naredbe: „Pazi lijevo krilo, pazi desno krilo“ kako bi se stekao dojam da nas ima puno. U stvari bilo nas je oko dvadeset. Na kraju su se diverzanti predali s pitanjem: „Pa koliko vas tu ima?“. S broda je putem megafona javljeno diverzantima da im pošalju signal. Signala nije bilo i mi smo pobijedili. Predali smo im uhvaćene izviđače koji su glumili diverzante i vratili se zadovoljni na spavanje.

Negdje pod kraj održavanja smotre svih 1500 sudionika ukrcalo se u vojne desantne brodove koji su nas prebacili do Šibenika. U gradu smo prošli u defileu do Šubičevca gdje se položio vijenac. Ostatak vremena proveli smo lutajući gradom. Tada smo prvi puta otkrili slastičarnicu „Calimero“ koja će postati popularna narednih godina kada smo dolazili na logorovanja na Zlarinu i Otoku mladosti. Povratkom sa smotre još neko vrijeme naši sportaši bili su izviđači pa smo tako na turniru u malom nogometu opet imali dvije ekipe u finalu. Stalni logorski teren Zlarin posjetili smo tijekom smotre i bili gosti na večeri kod izviđača iz Slavonske Požege. Tako smo upoznali taj otok koji mi je ostao u srcu pa sam u narednim godinama vodio tri logorovanja na Zlarinu.

Josip Seražin Joco

Pojavio se jednog dana na sastanku i ostao aktivan izviđač sve do svoje prerane smrti u jesen 1969.godine. Joco je bio skroman mladić bez posebnih zahtjeva. Život ga nije mazio. Gubitkom roditelja preselio se iz zaseoka kod Podgarića u Kutinu kod svoje sestre (udane Rupčić). Ubrzo je postao vođa čete. Sudjelovao je na Republičkom orijentacionom takmičenju u Puli. Tada snimljene fotografije iz njegovog su foto aparata. Zaposlio se u Petrokemiji i radio je kao procesni radnik u smjenama. U njegovoj posljednjoj noćnoj smjeni slijedom nesretnih okolnosti završio je pod kotačima keysa (utovarivača). Sve nas je šokirala njegova smrt. Tijelo mu je bilo izložena u prostorijama Metana a mi smo cijelu noć čuvali počasnu stražu. Pokopan je na kutinskom groblju. Njegova četa dugo godina nosila je ime Josip Seražin. Te jeseni pokrenuli smo takmičenje između moslavačkih odreda pod nazivom Memorijal Josipa Seražina. Dugi niz godina ta akcija podsjećala nas je na visokog mršavog izviđača koji nas je napustio. Uz Dan mrtvih zapalim svijeću na njegov grob i sjetim se stare narodne izreke „Život je lijep, samo netko nije imao sreće˝.

Proglašenje Partizanskog odreda – 1969.g.

Sve bolji i kvalitetniji rad u odredu donio je prvo veliko priznanje. Te godine kandidirali smo se po drugi puta za počasni naziv „Partizanski odred“. To priznanje dodjeljivalo je Starješinstvo SIH-a najboljim odredima u protekloj godini. Ocjenjivao se sveukupni rad, broj članova, sudjelovanje na akcijama i natjecanjima, logorovanje, zimovanje... Svaki član odreda dobio je crveni gajtan kojeg smo nosili oko ramena do desnog džepa uniforme. Uz odredsku zastavu dobivala se crvena traka sa natpisom "Partizanski odred". Priznanja i gajtane je podijelio Slavko Bjažić Brko a svečanost je održana krajem godine u velikoj sali komiteta. Bilo je veliko zadovoljstvo  naredne godine pojaviti se na akcijama sa gajtanom i praviti se važan jer si iz najboljeg odreda. To nam je uspjelo još 1982. i 1983.g. Prema mojoj procjeni bile su to najuspješnije godine u dugoj povijesti našeg odreda. Tada smo imali preko 150 članova, čete su dobro radile, ekipe su osvajale prva mjesta na natjecanjima širom tadašnje države. Pored toga trebalo je imati svoje predstavnike u tijelima SIH-a koji su mogli lobirati u našu korist. Prvi puta su to bili Cigo i Bado koji su se za vrijeme studiranja u Zagrebu uključili u rad ureda SIH-a. Osamdesetih godina naš predstavnik u SIH-u bio je Pegla.

Logorovanja na Zlarinu - 1970, 1974, 1975.g.

Tijekom održavanja II Smotre SIH-a 1968.g. upoznali smo Stalni logorski teren na sjevernoj strani otoka Zlarina. Kao i prijašnji teren na otoku Kaknu, i ovaj je bio na prostorima napuštenog vojnog objekta koji je bio smješten u neposrednoj blizini mora, imao je sanitarije, pristanište i veliku borovu šumu. Idealno mjesto za smještaj izviđačkih morskih logora. Snabdijevanje je bilo brodicom koja je polazila svakog jutra u 6 sati sa pristaništa za Šibenik. Tako su ekonomi morali ustati ranije a s hranom su se vraćali do 10 sati,  najbolje vrijeme da se svježa hrana pripremi za ručak i večeru tog dana.

Na STT-u je logorovalo više odreda, imao je svog voditelja koji se ispred SIH-a brinuo za pravilno korištenje terena i zajedničke izviđačke aktivnosti. Svaki dan dolazio je i liječnik kojem smo Milka i ja vodili našu Tatjanu na injekcije kad je dobila tešku prehladu. Klub brđana „Mladen Ljubović“ iz Zagreba dugi niz godina na susjednom terenu imao je veliki logor svojih članova. Među njima su bili i poznati stari izviđači i osnivači Saveza izviđača Hrvatske 1950.g. Danko Oblak i Branko Macarol. Danko je bio gost na našem večernjem programu i kao poznati dječji pisac pričao nam je o svojim knjigama, naročito o onoj poznatoj izviđačkoj „Zelena patrola“.

Kupalo se na kamenitoj plaži koja je u blizini obale imala plitko more za neplivače. Svaki logor imao je svog dežurnog plaže koji se brinuo za kupače. Jednom se jedna djevojčica iz Osijeka skoro utopila uz obalu jer joj je spala maska s lica i napila se morske vode. Spasili su je u Šibenskoj bolnici ali je to starješinama logora bila velika pouka da uvijek postoji mogućnost da se nešto dogodi nepredviđeno i uz sve mjere opreza. Starješina iz Osijeka morao je proći mučni postupak ispitivanja inspektora milicije.

Naše logorovanje bilo je uvijek sa oko 50 sudionika. Putovali smo vlakom do Šibenika, pa redovnom linijom do Zlarina. Sjećam se kad smo prvi puta došli na brod, moj sin Dalibor nije ni htio uči na brod. Milka je morala ostati s njim i nekako ga nagovorila pa su došli slijedećim brodom. Od luke do logorišta vodila je staza sa oko 15 minuta hoda. Pored kupanja išli smo na kraće izlete po otoku i brodicom na slapove Krke. Godine 1975. s nama su logorovali izviđači iz Zaječara (grada iz Srbije s kojim se Kutina bratimila). Odigravali smo žestoke i ne baš bratske nogometne utakmice na zlarinskom velikom nogometnom igralištu. Na igralištu je bilo više sitnog kamenja nego trave.

Logorski vodovi prorađivali su izviđački program u svom kutu na zemljištu uz logor. U noćnim satima izvodile su se uzbune i noćne terenske igre lova na „diverzante“ a jednom se dogodio pravi napad na logor nekih susjednih izviđača. Tada je naš starješina Vendo Strakoš u lovu na napadača pao na njega i sa svoji stotinjak kila skoro ga ozbiljno ozlijedio.

Logorski tereni na Zlarinu postojali su sve do početka logorovanja na otoku Obonjan, koji je dobio naziv Otok mladosti.

Prvi posjet Otoku mladosti ostvarili smo tijekom logorovanja na Zlarinu 1974.g. Tad se već nazirala kontura budućeg centra za ljetovanje. Izgrađeno je pristanište a na njemu spomen ploča uz brodsko sidro gdje je i nastala ova slika. Tri godine poslije došli smo na logorovanje. Tijekom zadnjeg logorovanja 1975.g. upoznali smo harcere iz Krakowa. Prvi se s njima sprijateljio Josip Fehir Pjer koji je sprijateljio s Haljinom Wozniak. Iduće godine zajedno sa ženom bio je posjetu Haljini u Krakowu i tada je predložena međusobna suradnja.

Logorovanje u Bibinju – 1971.g.

Te godine starješina odreda bio je Mijo Pilepić koji namjeravao kupiti jednu staru kuću u Bibinjama. Predložio je da logorujemo te godine organiziramo tu logorovanje. Nakon obilaska terena odlučili smo se za logorovanje u drugoj polovici srpnja. Teren je bio na mjestu gdje se sada nalazi Marina Sukošan, neposredno uz more, između Bibinja i Sukošana. Nije bilo pitke vode pa smo od jednog čovjeka dobili drveno bure s vodom. Voda je bila za kuhanje i piće a bila je topla i mirisala na vino. Te godine u Hrvatskoj se pokrenuo masovni pokret pobune protiv tadašnjeg uređenja Jugoslavije. Zvao se „Hrvatsko proljeće“ a vodili su ga  Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Na sredini našeg logora vijorila se Jugoslavenska zastava pa su nam mještani koji su prolazili pored logora stalno govorili da ju okrenemo naopako da izgleda kao hrvatska.

27. srpnja održavala se proslava Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu a u sklopu proslave i izviđačka akcija. Grupa naših starijih članova dan ranije otputovala je vlakom do Srba. Sjećam se da smo noćili u šatorima a noć je bila tako hladna da od hladnoće nismo mogli spavati. Drugi dan smo s narodom Like prisustvovali svečanosti na kojoj je glavni bio komandant JNA general Đoko Jovanić. Ratno zrakoplovstvo izvelo je pokaznu vježbu gađanja ciljeva smještenih po okolnim brdima. Po povratku u logor nastavili smo sa logorskim aktivnostima koje su se svele na kupanje, nogomet i polaganje vještarstva. Kuhala je naša stalna kuharica Jelka Majer a od sudionika logorovanja sjećam se njenog sina Čede, Jelena, Ivice Kosteckog (tada studenta medicine) i njegove buduće žene Mire Crnojević. Naš starješina Mijo proveo je svoj radni vijek u vojsci, pa je bio dosta strog. Sjećam se da je izbio veliki skandal kada je otkrio da su se neki noću kupali goli. Na kraju sam ja morao prevagnuti na njihovu stranu da ih se ne pošalje kući.

Mnogo godina kasnije kad smo logorovali u obližnjem Sukošanu prisjetio sam se teških uvjeta života u logoru pod vrelim suncem i bez tekuće pitke vode a za divno čudo to nam u to vrijeme uopće nije bio velik problem. Ja i Milka smo već tada imali djecu koja su s nama logorovala, Tanja je imala tri a Dalibor dvije godine. Dalibor mi je jednom prilikom kupanja pao s „luftića“ u vodu i od tada je nekoliko godina panično vrištao prilikom svakog kupanja u kadi.

Hrvatsko proljeće je djelomično utjecalo na moj daljnji život. G. 1971. bio sam član Općinskog komiteta SKH i sudionik obračuna sa kutinskim rukovodiocima i članovima Matice Hrvatske. Zbog toga što se nisam htio prikloniti dijelu članova komiteta koji je po nalogu vrha partije i Tita zahtijevao hitnu smjenu Dragičevića, Hlada i drugih rukovodioca u Kutini u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ bio sam dugi niz godina nepoželjan u društvenom životu u Kutini. Ipak iz izviđača me nisu mogli ukloniti. Poznati kutinski novinar Ruda Krznarić ispričao mi je kako su me garešnički izviđači 1976.g. branili na sastanku Odbora za proslavu Dana ustanka u Podgariću. Naime predstavnici Saveza boraca općine Kutina su bili protiv toga da budem imenovan komandantom tradicionalne izviđačke akcije koja se održavala svake godine 27. srpnja. Predstavnik izviđača iz Garešnice je rekao da sam ja izviđač s najvećim iskustvom na ovim prostorima i da za tu dužnost nema pogodnije osobe.  Ruda se ne može sjetiti tko je to bio. Te sam godine zapovijedao postrojenim moslavačkim izviđačima uz spomenik a prijavak pokrovitelju proslave obavio je Bobo Felc.

Bilo je probleme i kod prvog odlaska u Poljsku 1978.g. Mene i Vendu Strakoša pozvali su rukovodioci društveno-političkih organizacija Općine Kutina na sastanak u komitet. Oštro su nam zamjerili što se nismo s njima dogovorili oko odlaska u Poljsku. Naime ispostavilo se da nas dvojica nismo politički podobni da vodimo kutinsku djecu u posjetu drugoj zemlji. Ja zbog svoje uloge u „Hrvatskom proljeću“ a Vendo jer nije bio član Saveza komunista. Mi smo uporno branili stajalište da se politika u rad izviđača ne treba miješati. Na kraju smo ipak otišli a za to imaju zasluge  Branko Bobinac, Milan Vukanović Brzi i Vlado Švantko Djed, koji su u to vrijeme bili aktivni u Savezu izviđača općine Kutina. Brzi je bio dugogodišnji starješina kutinskih izviđača , Branko je bio načelnik a Djed predsjednik Saveza izviđača općine Kutina. Bili su zaslužni za pribavljanje opreme a Djed je za vrijeme vođenja SIO uspio osigurati novce za nabavu po jednog elektro-agregata za sve izviđačke odrede na općini.

Kao i na samom početku i mnogo godina poslije izviđači su u Kutini ovisili o volji rukovodstva društveno političkih organizacija: Saveza komunista, Socijalističkog saveza, Savez boraca i Saveza omladine. Sjećam se da smo na proslavi 27. siječnja na Humci stajali postrojeni kod spomenika i da  je padala kiša pa smo pokisli do gole kože. Nakon toga je na komitetu donijeta odluka da nam se hitno nabave kišne kabanice.

Logorovanje na Boračkom jezeru – 1976.g.

Po treći puta smo došli na logor uz prekrasno glečersko jezero smješteno između planina Borašnice i Prenja u blizini Konjica. Bilo je to tada 17. logorovanje odreda. Sudionici su bili tada aktivni izviđači iz Kutine i Repušnice. Kao goste primili smo Milu i Tiću, izviđače iz Belog Manastira. Vođa logora je bio Boris Felc Bobo a u Štabu logora bili su: Dragutin Valjavec Mačak, Suzana Felc Suzy, Damir Bernat Adinolfi, Dubravka Pletikapić, Zdravko Mašala, Vlado Valjak… Snježana Erdelji, kasnije udana za Ivana Cejpeka Peglu, je na ovom logoru dobila svoje izviđačko ime Bumbarica. Bili su tu i još neki kasnije aktivni izviđači: Siniša Sokolović Sokol, Željko Erdelji Braco, Marijan Miletić Pile, Tatjana Mikulić Tanja, Spomenko Feltermeš Fera, Boris Marcinek Astra, Damir Špoljarić Šiljo, Zlatan Paunović Rule, Tihomir Lozina Zubati Bill, Zdravko Bernat Zdrava, Siniša Hubak Singer, Dalibor Mikulić Vabec. Na ovom logorovanju prvi i jedini puta izdavali smo logorsko izdanje našeg informativnog lista „Novi plamen“. Najprije sam na logoru na pisačem stroju upisao tekstove na matrici, pa sam ih poštom slao u Kutini našem grafičkom uredniku Edi Butjeru. On je crtao ilustracije i slao natrag u logor, gdje je list tiskan na stroju zvanom „Gestetner“. Slijede neki izvadci iz izdana dva broja lista.

Naš logor smješten je na istočnoj strani jezera, uz potok Šištica koji teče iz jezera u rijeku Neretvu. Logor  je postavljen u četverokut tako da je na jednoj stranici 1. četa, na drugoj 2. četa, na jednoj Štab logora a četverokut zatvara kuhinja i blagovaonica.

Kuhanje jela obavlja naša teta Jelka Majer a prema do sada pokazanom apetitu i malim ostacima nakon jela čini se da je naša kuharica u staroj formi… Nabavu hrane obavljaju naši ekonomi Dragutin Valjavec i Zdravko Mašala, a obadva imaju izviđačko ime Mačak.

Prva logorska vatra bila je u logoru izviđača iz Zenice i Mostara. Bio je to divan program kojeg smo s pažnjom promatrali.

Bobo je ponio svoju kvalitetnu stereo garnituru s koje pušta prikladnu muziku. Za buđenje se pušta Bijelo dugme, za vrijeme jela brza i glasna muzika za bolju probavu  a uz strogi odmor laganu sentiš muziku za uspavljivanje.

Nogomet je najpopularniji sport na logoru a utakmice se igraju u slobodno vrijeme na igralištu uz Šišticu. Najinteresantniji dio utakmice je kada lopta ode u potok. Tada igrači love loptu a publika odlazi Jelki na osvježenje sokovima, jer vađenje lopte traje oko 10 minuta.

Na noćnom orijentacionom takmičenju za ekipom Šiljinog voda stalno je išla jedna odbjegla koza. Da im ne bi dalje smetala morali su je uhvatiti i zavezati za drvo.

Neposredno prije uspona na planinu, grupa starijih izviđača prolazila je livadom na kojoj je pasla jedna krava. Iz samo njoj poznatih razloga krava se uznemirila, spustila rogove i jurnula prema izviđačima. Ovi su se hrabro povukli u zaklon i pričekali da vlasnik smiri ludu kravu.

Damir Bernat je dobio ime po poznatom boksaču Adinolfiju. Nema sreće ni u jednom takmičenju. Jednom je njegova ekipa u nogometu primila gol 15 sekundi prije kraja i tako ispala iz daljnjeg takmičenja.

U logoru uspješno posluje „Krčma“ koju vodi Mile a poziva svoje mušterije ovako „Navali narode, friško i taze kod čika Laze“.

Jedna od najslušanijih pjesama iz Bobine diskoteke je pjesma Dade Topića „Kad ja i moj miš sviramo džez“. Pjesma je dana 4. kolovoza uništena uslijede prekomjernog izlaganja suncu. Za pločom najviše žali njen pravi vlasnik Suzy.

Dva dana prije završetka logora napustio nas je vođa Bobo. Morao je na fakultet na polaganje ispita. Zamijenio ga je njegov pomoćni Vlado Valjak.

Zadnji dan logora srušili smo veći dio logora. Na zadnjoj logorskoj vatri pjevala se pjesma:

Pokraj logora potočić žubori

Pjesmom me prati kroz cijelu noć

Koda mi šapće , ko da mi zbori

Do drugog ljeta opet ćeš doć.

Iza nas je 15 dana logorovanja pored Šištice, pedeset otpjevanih pjesama, iza nas ostat će smijeh i suze, poneka ljubav a svakako uspomene koje neće izblijediti, barem ne do idućeg ljeta.

Financijsko stanje logora je slijedeće: Do 8. kolovoza potrošili smo ukupno 24.000 dinara a od uplata smo primili 24.070 dinara. Ostaju nam još troškovi terena i prehrane do kraja logora od oko 5.000 dinara. Za taj iznos će logor dotirati odreda a novci su osigurani radnom akcijom u Šumariji Kutina.

Logorovanja u Pakoštanima - 1982., 1983. i 1999.g.

U ljeto 1982.g. početkom kolovoza organizirali smo veliko logorovanje u Pakoštanima. Ugovorili smo teren uz osnovnu školu s korištenjem prostorija škole za blagovaonicu i kuhinju. Na logorovanju smo imali preko 100 sudionika. Putovanje je organizirano vlakom do Benkovca a dalje školskim autobusom. Logorski program je bio sastavljen od izviđačkog rada, kupanja, izleta i večernjeg KZP-a.

Na isto mjesto vratili smo se i naredne godine a s nama je bila grupa izviđača iz Potoka. Organiziran je izlet na obližnje Vransko jezero i izlet brodovima do Murtera. Morali smo iznajmiti čak dva izletnička broda.

Naši stariji članovi išli su često u ribolov na Vransko jezero koje je poznato kao bogato ribičko odredište. Jednom su donijeli šarana od oko 10 kg, kojeg su brđani ispekli na roštilju. Naročito je bio uspješan kulturno-zabavni program koji se izvodio ispred školskog ulaza. Skoro svake večeri bilo je zanimljivih i zabavnih točaka koje su pripremali logorski vodovi.

Ova dva logorovanja zapamćena su i po slijedećem:

  • Po dolasku konačara jaki vjetar bacio je centrale velikog šator na kamion Petrokemije koji nam je dovezao opremu i razbio vjetrobransko staklo.
  • Uslijed udara vjetra sa grane se otkvačila oglasna ploča i razbila glavu izviđaču Mariu Riseku.
  • Na Veliku Gospu u logor nam je tijekom noći upalo oko 100 mjesnih mladića a sve zbog incidenta kojeg su ranije te noć u disco klubu izazvali neki drugi kutinčani (Vlajsović i kompanija) koji su bili u turističkom kampu.
  • Kupali smo se u moru pored elitnog francuskog kampa „Mediteran“ koji je bio namijenjen samo za goste kampa pa su često zaštitari izbacivali naše članove sa zabranjenog dijela plaže.
  • Zbog problema sa poštovanjem dnevnog reda i nesporazuma sa vođom logora Bracom, logor su napustila prije kraja dva izviđača. Jedan od njih je kasnije postao uspješan vođa čete, načelnik i starješina odreda.
  • Tijekom jednog kupanja mlađi izviđač dobio je šaku pijeska u oko i završio nekoliko dana u Zadarskoj bolnici.

Nakon ratnih godina koje su donijele zastoj u redovnim logorovanjima, 1999.g. uputili smo se zajedno sa izviđačima iz Popovače na isti logorski teren uz školu. Bilo nas je dvadesetak, pola izviđači koje su vodile Anamarija Friščić i Ines Peštaj, pola brđani predvođeni Perom (Željko Erdelji). Opremu nam je dovezao Zoran Lenart Lerki sa svojim (tatinim) kamionom i ostao s nama cijelo vrijeme logorovanja. Prvi puta poveo samo svog unuka Luku koji je ostao poznat po stalnom plakanju za svaku sitnicu, pa se čak rasplakao tijekom logorske vatre kad su nas spomenuli u „Žuri“. Organizirali smo izlet na otok Vrgadu a tom prilikom nogu je ozlijedila Valentina Križanić pa sam je morao nositi do pristaništa. Bili smo na noćnom izletu brodom u Sveti Filip i Jakov. Tijekom boravka u mjestu spustila se tako jaka kiša da se nismo mogli vratiti brodom jer nije imao zaklon od kiše.  Da bi se mogli vratiti najprije smo se mi koji smo imali automobile i Lerki prevezli jednim osobnim autom u Pakoštane i zatim se vratili po ostale. Zadnje veće brđani su pripremili pravu gozbu od plodova mora a Pero je dobro „istukao“ jednu hobotnicu koja je bila specijalitet večeri.

Plovidba Savom Jasenovac – Beograd -1984.g.

Kupnjom gumenog čamca i povremenim plovidbama po Lonjskom polju počeo se u nama javljati zov za avanturom na vodi. Te godine cijela Jugoslavija pohodila je Titov grob na Dedinju u Beogradu, pa smo i mi našli povod za plovidbu do Beograda. Napravljen je plan plovidbe od sedam dana, rasporedili smo dionice na oko 100 km dnevno, okupila se hrabra ekipa izviđača i brđana, nabavljena  je potrebna oprema sa pet gumenjaka. Prije plovidbe punoljetni članovi položili su u Lučkoj kapetaniji u Sisku ispit za voditelja čamca. Uspostavili smo pismene kontakte sa organizacija Saveza boraca i omladine u mjestima koja su određena za noćenje. Dobili smo odobrenje protokola Kuće cvijeća na Dedinju za polaganje vijenca na Titov grob.

Na put smo krenuli autobusom 27. lipnja u poslije podnevnim satima. Najprije smo se smjestili u naselju Omladinske radne akcije u Jasenovcu, pripremili čamce i položili cvijeće uz spomenik. Na plovidbu smo krenuli sutradan poslije doručka. Jutro je bilo maglovito a prognoza je najavljivala dolazak ciklone. Prvo smo stali i ručali u Bosanskoj Gradiški a noćenje je bilo u selu Davor (ispod Nove Gradiške).

Tijekom noći počela je kiša. Slijedeće jutro smo se smočili još prilikom ukrcavanja u čamce. Kiša je padala cijeli dan. Imali smo kišne ogrtače i tijelo smo relativno mogli zakloniti ali noge su bile mokre i hladne. Ručak je pripravljala ekipa koja je kretala pola sata ranije. Kad smo stigli u Slavonski Kobaš, Pegla je već kuhao makarone za ručak. Čekajući ručak skelom smo se prebacili preko Save u riblji restoran. Promrzli i gladni nismo mogli odoljeti pohanom somu, pa je većina tu ručala. Pegla se opravdano poslije ljutio zbog uzaludnog kuhanja. Druga dionica bila je do Bosanskog Broda. Prihvatili su nas tamošnji borci NOB-a  i smjestili u jednu napuštenu vojnu zgradu. Tu smo obukli stare vojničke cipele, malo ugrijali noge, malo pričali s domaćinima i umorni zaspali. Trećeg dana pojavilo se sunce i sve je bilo malo lakše. Dionicu do Bosanskog Šamca prošli smo bez problema. Usput smo naišli na ribića koji je na sred Save lovio ribu stojeći u vodi. Ti plićaci su nam pravili problema jer smo „pentama“ zapinjali i pucali su „štiftovi“. Zadnji čamac bio je servisni jer se u njemu vozio naš mehaničar Ivan Kopinić. Kad je nastao kvar, na vodi se obavljao popravak. Majstoru je često u vodu padao ključ za skidanje svjećice pa mu je onda Josip Radić nabavio novi i objesio vezicom oko vrata. Obad i Pegla su na jednom riječnom otoku podojili kravu pa smo za ručak imali svježe mlijeko.

Doček u Bosanskom Šamcu bio je veličanstven. Imali smo dojam da je cijeli grad došao da nas pozdravi. Već par kilometara prije dočekali su nas članovi veslačkog kluba u kajacima. Poslije pozdrava odveli su nas u restoran u gradu na večeru. Uglavnom osjećali smo se ugodno i počašćeno tako srdačnim gostoprimstvom koje nam je pruženo u tom gradu. Slijedeća dionica bila je do Brčkog. Omogućeno nam je kampiranje uz Savu a večeru smo pripremali sami. Naš mehaničar iskoristio je priliku da popravi veliki kvar na jednoj „penti“ kod mjesnog servisera. Kvar je prouzrokovao Vlado Mikulić Kobra prilikom jedne lude vožnje uz obalu. Dionica do Sremske Mitrovice prošla je po vrućem vremenu. Sunce je nemilosrdno pržilo i imali smo problema sa zaštitom lica. U Sremskoj Mitrovici dočekali su nas radio-amateri a večeru smo pripremali sami. Predzadnja dionica puta bila je do mjesta Skela u Srbiji. Mjesto je smješteno blizu Termoelektrane Obrenovac. Doček je bio srdačan, mještani, kulturno-umjetničko društvo i sportaši došli su nas dočekati. Na večer zajednički program i druženje. Posjetili smo i mjesnu kafanu u kojoj je pjevala neka cajka. Drugog dana se o njoj najviše pričalo.

I napokon 3. srpnja krećemo prema Beogradu. Plovimo Savom uz nepregledan niz sojenica smještenih uz desnu obalu prije Beograda. Na samom ušću Save u Dunav iza jednog zavoja pojavio se hidrokrilni turistički brod takvom brzinom da smo se jedva uspjeli maknuti sa njegove putanje. Iskrcali smo čamce u Sportskom centru i smjestili se u prostorijama Veslačkog kluba. Slijedećeg dana (4. srpnja) iz Kutine je stigao autobus sa našim izviđačima i svi zajedno krenulo smo prema Kući cvijeća i položili vijenac na Titov grob. Vijenac su položili Pegla, Pražić i Slbodan Davidović, a mi ostali bili smo u pratnji iza njih.

Tijekom plovidbe imali smo kontakte sa Kutinom pomoću male radio-amaterske UKV stanice. Preko radio-amaterskih repetitora slale su se novosti sa plovidbe ili se direktno uključivalo u emisije Radio Moslavine. Kako je to izgledalo vidi se na ovoj slici. Bilo je potrebno da jedan drži antenu, drugi rukuje agregatom struje a treći (sa radio-amaterskom dozvolom) rukuje radio-stanicom. Ako se nije mogao uhvatiti repetitor onda su uskakali lokalni radio-amateri i prenosili poruke. Ukupno je na plovidbi bilo 18 kutinskih izviđača i 6 izviđača iz Vrbovca. Vođa plovidbe bio je Slobodan Davidović.

Ista ekipa sa čamcima bila je te godine na logorovanju na Malom Lošinju. Logor smo podigli u kutinskom odmaralištu. Sa čamcima smo organizirali nešto slično akciji NNNI. Na jedan mali otočić iskrcali smo izviđače koji su ga trebali čuvati od upada "diverzanata". Nakon završetka akcije sudionici su prevezeni čamcima u logor a da nitko nije primjetio da nema jedne planinke. To smo ustanovili tek kad ju je dovezao jedan turist sa svojim gliserom.

Ivan Cejpek Pegla

Negdje polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća okupili su se novi članovi tadašnje 2. čete izviđača "Garjevica". Među njima bio je jedan crnokosi dječak - Ivan Cejpek koji je došao u pratnji svoje sestre Štefice. Bio je to početak rada jedne nove generacije članova 2. čete u tavanskim prostorijama Šumskog gospodarstva „Garjevica“ u Zagrebačkoj broj 30. U kasnijim godinama od tih članova postali su uspješni izviđački voditelji koji su ostavili duboke tragove u uspješnoj prošlosti našeg odreda.

Godine lete i taj mali dječak je rastao i uvijek ostao vjeran izviđačima i ovom odredu. U slobodno vrijeme bavio se fotografiranjem pa je tako postao odredski foto kroničar. Bilježio je svojim foto aparatom naše akcije a slike uz moj tekst su objavljivane u izviđačkim novinama „Mi mladi“. Tijekom logorovanja na Otoku mladosti 1977.g. postavio je svoj foto laboratorij u šatoru i svaki dan smo imali nove slike. Nakon par godina postao je vođa 2. čete i nekoliko godina uspješno vodio ovu našu proslavljenu družinu izviđača.

Kako je dobio nadimak Pegla? Početkom osamdesetih godina u Kutini je osnovana je CB sekcija Kluba "Sam" sa svrhom okupljanja vlasnika malih radio stanica kratkog dometa (građanski val). Bilo nas je dosta koji smo si nabavili tu stvarčicu i montirali u naše automobile. To je bio veliki napredak u komunikaciji. Tada nam je to bila zamjena za mobitele koji su se pojavili mnogo godina kasnije. Jednog dana smo krenuli Ivica, Milka i ja prema Trstu u nabavu novih CB radio-stanica. Na graničnom prijelazu Sežana ispostavilo se da je meni i Milki istekla važnost putovnice, pa je Ivica morao sam auto stopom krenuti prema Trstu. Mi smo ga čekali na granici a on se  vratio sa kupljenim radio stanicama marke "President." Idućih dana svoju je montirao u vlastiti auto Fiat 125. Bio je to mali auto koji se popularno zvao „Peglica“. I kad je trebao i on dobiti svoje ime sa kojim će se javljati na radio valovima, ja mu predložim da se zove Pegla. Nakon toga to mu je postao nadimak. CB sekcija Kluba Sam uredila je kućicu "Srna" na Humci i uz nju postavila veliki antenski stup za radio antenu. Proveli smo puno vikenda na vrhu Moslavačke gore i uspostavili daleke noćne radio veze zbog visine naše antene.

Njegova sposobnost da uspješno vodi i predstavlja izviđačku organizaciju dovela ga je na političke funkcije. Uskoro postaje tajnik Općinskog komiteta Saveza omladine Općine Kutina a zatim i tajnik Zajednice općina Zagrebačkog prstena. Uvijek je isticao da je izviđač pa se i na omladinskom kongresu u Beogradu pojavio obučen u izviđačku uniformu (na slici).

S početkom domovinskog rata nastoji se što prije uključiti u obranu domovine. Uz pomoć svog nećaka Predraga Brajdića Kinfe postao je pripadnik proslavljene 56. bojne.  Sudjeluje u akcijama oslobađanja dijelova Zapadne Slavonije. U zatišju borbi 1991.g. okupila se grupa starijih članova uz Dom Betlehem da se dogovori što napraviti u teškim trenucima za opstojnost izviđača u Kutini. Između ostalog razmatrala se i potreba promjene imena odreda. Pegla je predložio za novo ime Betlehem, po istoimenom brdu na kome je sagrađen naš dom. Bio je to nov početak naše udruge i od tada ponosno nosimo to ime.

Njegova nadarenost da znanje prenosi drugima uključila ga je u obuku novih pripadnika 56. bojne. Obuka se odvijala u barakama između grada i Petrokemije u vrijeme neposredno pred Vojno-redarstvenu akciju "Bljesak" kojom je oslobođena cijela Zapadna Slavonija. Prilikom obuke u rukovanju ručnom bombom iz nepoznatih razloga bomba koju je držao u ruci nije bila školska već prava. Povukao je zatvarač bombe i shvatio da nije školska. U zadnjim trenucima svog života uvidjevši da će bomba eksplodirati okrenuo se u stranu i primio svu silinu eksplozije i tako zaštitio svoje suborce. Sahranjen je sa svim počastima hrvatskog branitelja na kutinskom groblju uz svoje roditelje. U ime izviđača oproštajni govor pročitao je Milan Jelenčić Jelen.

Ubrzo nakon njegove smrti naši brđana su odlučili da klub nosi ime "Pegla" za trajno sjećanje  i za sve ono što je učinio u kratkom životu za dobrobit i probitak izviđačke organizacije u našem gradu. Svake godine na dan njegove pogibije 4. travnja članovi kluba okupe se uz njegov grob.

Sedma Smotra Saveza izviđača Hrvatske – Fužine - 2001.g.

Smotra je održana na livadama uz prekrasno goransko mjesto Fužine. Odredi su podizali svoje logore u sklopu logorskih naselja a mi smo bili zajedno sa Popovačom, Novskom i Ogulinom. Novska je ugostila izviđače iz Republike Srpske.

Naša ekipa sastojala se od poletaraca, izviđača i brđana, ukupno 28 sudionika. Došli smo na teren dva dana prije otvaranja i počeli dizati šatore i uređivati logor. Podignuta je velika osmatračnica uz logorsku kapiju. Na raspolaganju je bilo dosta drvene građe a izviđači su bili raspoloženi za građenje. Vrijeme se pogoršalo i padala je kiša, na mahove i jaka. Izviđači su bili toliko zainteresirani za izradu objekata da smo ih morali tjerati da se sklone pod veliki šator dok ne stane kiša. Dolaskom noći situacija se toliko pogoršala da su neki logori plivali u vodi, pa se sastala Uprava smotre sa starješinama logora. Ja sam ostavio naše u logoru i otišao na sastanak u oko 22 sata. Pružena nam je mogućnost da mlađe preselimo u čvrste objekte u mjestu. Kad sam se vratio, svi su već spavali u svojim šatorima i nisam ih budio. Ja sam spavao u šatoru s unukom Lukom. Tek kad smo srušili šator na kraju smotre ustanovili smo da smo spavali na vodi koja je ušla u šator tog dana.

Drugi dan je zasjalo sunce i sve se vratilo u normalu. Dovršili smo objekte i na veće sudjelovali u otvaranju smotre. U programu smotre nudilo se nekoliko radionica vezane uz izviđački program za poletarce i izviđače, tako da su svaki dan vođe vodili naše članove u druge logore na odabrane aktivnosti. Prvi puta susreli smo se sa kanuima u kojima su naši članovi plovili po jezeru. Poslije podne organizirano je kupanje na jezeru.

Sudjelovali smo na Izviđačkoj olimpijadi. Uglavnom u takmičenjima nismo imali uspjeha. Prehranu smo organizirali tako da je svaki dan kuhao netko od brđana. Jednog jutra ustanovili smo da nam je nestala odredska zastava sa ulazne kapije. Znali smo da je nestala za vrijeme stražarenja Dragutina Friščića Brace. On je tijekom stražarenja kod glavnog jarbola naselja kratio vrijeme u razgovoru sa stražarima iz Novske. Oni su slušali priče iz njegove bogate izviđačke prošlosti. Pitali su ga da li mu je kada netko ukrao zastavu. „Ma ne, to se meni nije nikada dogodilo“. Do te noći! Mi smo tvrdili da nije u redu ukrasti zastavu za vrijeme zajedničkog stražarenja. I tako ja kuham grah, pa se svađam sa Novljanima u njihovom logoru, i grah je naravno zagorio. I onda opet ispočetka, kuham novi grah. Tada sam rekao, starješini nije mjesto u kuhinji osim da nadgleda kako se priprema hrana.

Jednog dana otišli smo svi osim Filipa Mičevića Fiće autobusom na kupanje u Crikvenicu. Kupali smo se cijeli dan a Fićo je sudjelovao u radionici „Orijentacija“. Na kraju se izgubio tijekom praktične primjene orijentacije u prirodi, pa smo konstatirali da je bi mu bilo bolje da je išao s nama. Družili smo se s drugim logorima, odlazili na logorske vatre ili gledali program kojeg je organizirala Uprava smotre na centralnoj pozornici. Bilo je stvarno dobro, pravi šumski logor sa bogatim programom aktivnosti, lijep krajolik, kupanje u jezeru… Brđani su isprobali sve specijalitete restorana Bitoraj u Fužinama a posjetili su i susjedna mjesta. Jednom su i dobrovoljno dali krv.

Na završnom programu naši su zajedno s Popovčanima otpjevali pjesmu „Moslavačko dijete“. Većina izviđača ostala je aktivna u narednim godinama ali neki su nas odmah napustili. Ipak tada u Fužinama bila je to prava ekipa za sjećanje. Lijepe slike sa ove smotre napravio je Branko Martinek Bata, višegodišnji foto kroničar odredskih aktivnosti.

Osma Smotra Saveza izviđača Hrvatske - Otok mladosti - 2006.g.

Sudjelovali smo sa dvije grupe naših članova: izviđači su bili u logoru zajedno sa izviđačima Bjelovarsko-bilogorske županije a brđani su sudjelovali u organizaciji radionice aktivnosti na vodi za izviđače. Za vrijeme našeg boravka na Otoku mladosti je bilo preko 2000 gostiju, većina u kampu kojeg je organizirala jedna njemačka agencija za ljetovanje mladih.

Bili smo smješteni na vrhu otoka a za smještaj koristila se oprema Otoka mladosti. To je ona ista koju je grad Šibenik oteo izviđačima kada je preuzeo otok 1991.g. Na otvaranju bio je Slavko Bjažić Brko, inicijator i prvi direktor Otoka mladosti,  koji je govorio da se otok treba vratiti našoj djeci za koju je i izgrađen. Gradonačelnica Šibenika je gledala u zemlju.  U izviđačkom logoru posebne aktivnosti imali su naši istraživači Tošo i Maja. Oni su na primjer imali radionicu preživljavanja na susjednom otoku Sestrice, gdje su boravili 24 sata uz prehranu iz prirode. Za njih je bila organizirana i radionica ronjenja. Mogli su isprobati ronjenje sa ronilačkom opremom. Izviđači su imali raznovrsne radionice iz svog programa rada.

Naša radionica odvijala se na trajektnom pristaništu s južne strane otoka. Tu smo primali grupe izviđača i organizirali veslanje u kanuima i jedrenje na dvije jedrilice „Optimist“. Ekipu su činili: Pipin, Sokol, Marija i Mišo Klašnja i Bata Martinek. Zbog čestih velikih valova imali smo problema s jedrenjem. Prilikom jednog probnog jedrenja Mišo se prevrnuo s jedrilicom a jarbol s jedrom nismo nikad našli. Za izvanredne situacije imali smo gumenjak s pentom. Sokol i Bata vodili su  veslanje na splavi koju smo izradili od drvene građe na pontonima od velikih kamionskih zračnica. Naročito je bilo teško ukrcavanje i iskrcavanje iz plovila jer je propadanje ili dizanje mora bilo veće od jednog metra. Jednog tmurnog dana svih 250 sudionika trajektnom je prevezeno na jednodnevni izlet do Tisnog a odatle autobusima do slapova Krke. U povratku je padala kiša za koju se nismo pripremili a na trajektu nije bilo zaklona. Organiziran je posjet otoku Zlarin, gdje nas je dočekao Slavko Bjažić Brko koji je već u poodmaklim godinama imao zdravstvenih problema. Pogledali smo muzej i još neke znamenitosti tog otoka. Na Veliku Gospu u amfiteatru Otoka mladosti organizirana je Sveta misa a održao ju je svećenik sa otoka Prvića. Taj dan na otoku je vladao blagdanski mir. Već u noći prije prestala je bučna muzika iz njemačkog kampa. Probudim se i oslušnem a ono mir, napokon otok je zaspao, što je do tada bilo nemoguće. Rekao sam u sebi, hvala ti Gospo na ovom miru. Prehrana za sve goste otoka organizirana je u restoranu sa samoposlugom. Hrana je bila dobra a moglo se jesti koliko si htio. Sa Sokolom, Batom i Mišom plovio sam do malo udaljenijeg otoka koji se zove "Sokol". Tako se naš Sokol mogao slikati na otoku istog imena.

Ovu smotru organiziralo je staro rukovodstvo Saveza  izviđača Hrvatske koje je bilo na odlasku na čelu sa predsjednicom Ankom Mandušić iz Omiša. Prije smotre održan je Sabor SIH-a na kome je izabran novi predsjednik i nova Uprava koja nije podržavala održavanje ove smotre. To je i jedan od razloga tako malog broja sudionika smotre. Bio je to vjerojatno naš posljednji boravak na Otoku mladosti jer je već slijedeće godine Grad Šibenik prodao je otok ORCO grupi koja je trebala na njemu izgraditi nekakvo skupo hotelsko naselje ali do danas od toga nema još ništa. Na kraju ovo je bila posljednja velika akcija našeg starog izviđača Bate. Već je tu osjećao podmuklu bolest koja ga je nekoliko godina poslije zauvijek otrgnula iz naših redova. Hvala mu za slike kojima je ovjekovječio trenutke sa bezbroj izviđačkih akcija.

Slavko Bjažić Brko

Brku smo vidjeli zadnji puta tijekom Smotre na Otoku mladosti. Od šezdesetih do devedestih godina Brko je bio sekretar Saveza izviđača Hrvatske. Po profesiji bio je učitelj a njegove izvanredne organizatorske sposobnosti promakle su ga glavnog operativca SIH-a. Surađivali smo na Starješinstvu SIH-a, u organizaciji mnogobrojnih akcija, između ostalih u akciji NNNI na Gojlu i kasnije kada je bio direktor Otoka mladosti. U mladosti je izgubio dio lijeve ruke tako da se s njom samo djelomično služio. Jednom mi je ispričao tragediju koja se dogodila na akciji „Sutjeska“. Sa grupom izviđača krenuo je na obližnju planinu. Jedna grupa koja je bila ispred njih pokrenula je kamenu lavinu. On je sa svojom zdravom desnom rukom primio izviđača do sebe i priljubio se uz stijenu. S lijevom hendikepiranom rukom pokušavao je držati drugog izviđača koji je bio iz Siska. Kamenje mu je izrezalo leđa i odnijelo tog izviđača u provaliju. Bilo je bolno vratiti se s akcije i roditeljima dopratiti kovčeg mrtvog sina.

Godine 2009. na odredskoj web stranici napisao sam slijedeće:

Umro je Slavko Bjažić - veliki čovjek koji je skoro cijeli život posvetio izviđačima. Vodio je Savez izviđača Hrvatske od 1950.g. do umirovljenja. Idejni tvorac i direktor Otoka mladosti. Pričao mi je kako je došao na ideju da jedan do tada pusti otok na kome su obitavale samo zmije pretvori u centar za ljetovanje djece i mladih. Obzirom da je rođen u nedalekom Zlarinu, jednog dana prolazeći svojom brodicom pored Obonjana, zamislio je ono što je u narednim godinama i ostvario. Tisuće mladih ljudi iz cijele tadašnje države izgrađivalo je otok. Prvi graditelji iskrcali su se iz čamca i plivali do obale jer nije bilo pristaništa. Kada je grad Šibenik nasilno oteo Otok mladosti, Slavko se sav posvetio radu na povratu otoka izviđačima. Kada na Googlu upišete Slavko Bjažić možete pročitati niz članaka iz tiskovnih medija u kojima naglašava kako je nemoralno djeci oduzeti jedan otok.

Citat iz Slobodne Dalmacije: "Imaju li oni djece? Slavko Bjažić, autor samog projekta "Otok mladosti" i voditelj otoka u vremenu od 1971. do 1991. godine, tvrdi da šibenski političari danas razmišljaju kao da nemaju djecu. Što oni znaju o poletu onih koji su golim rukama jurišali na surovi kamen, koji su radili pod najjačim suncem kako bi stvorili svoj mladenački raj?"

Dragutin Friščić – Braco

Pripremajući materijale za ovu knjigu s Bracom sam se našao jednog travanjskog dana u njegovoj kleti smještenoj na brežuljku iznad Tavana, malog zaseoka uz Zbjegovaču. Kad me je njegova Ljuba upućivala gdje da ga nađem rekla je da ću vidjeti kamp-kućicu na vrhu brijega. Međutim na tom mjestu je već niknuo drveni objekt a što još Ljuba nezna. Tu samuje i uživa u miru naš stari izviđač, polako gradi svoju klet i održava mali vinograd. Uz gemišt razgovaramo o raznim temama, o zviđačima, o prijateljstvu iz vremena kada je služio vojni rok u bivšoj JNA, o domovinskom ratu, o prijateljima iz Poljske koji povremeno svraćaju do njega. Priča mi kako se u  izviđače uključio 1967.g. a aktivni izviđač postao je od 1973.g. poslije logorovanja u Topuskom. Tada se počelo odlaziti na natjecanja na kojima su ekipe odreda ostvarivale uvijek dobre rezultate. Braco je bio stručnjak između ostalog za paljenje vatre. Iz tih vremena prisjeća se imena članova ekipe: Ančica Križanić, Miodrag Pucarin, Miljenko Rastovac, Milan Jelenčić, Suzana i Boris Felc… Kaže da su to bili divni prijatelji i sa sjetom se sjeća Ančice i Miodraga kojih više nama.

Podsjećam ga da je osamdesetih godina bio starješina čete „Smreka“. Prisjeća se da je u četi vodio vod planinki: sestre Martinić, Milena Bošnjak, Božica Kostecki, Božica Cigula… Cure su bile aktivne sve dok se nisu udale. Godine 1988. organizirao je uspješno logorovanje na ušću rijeke Dabar u Sanu kod Sanskog Mosta. Na logoru su bili i ostali aktivni članovi čete: Gordan Šamarinec Gogo, Damir Bakiš, Ivona Miljević, Željko Vukelić… Sa ovog logorovanja nema slika jer prema kazivanju Goge Šamarinca, Darko Đorđević Darac je svu dokumentaciji čete odnio u Srbiju. Darac je bio izviđač od svoje sedme godine i bio je vođa čete „Smreka“. Nismo pričali o njemu.

Vraćam se razgovoru s Bracom, koji se odmah na početku Domovinskog rata uključio u proslavljenu 56. bojnu i proveo cijelo vrijeme na ratištima Zapadne Slavonije. Priča mi o pojedinostima iz tih teških vremena, o jednom srbinu koji se borio u njegovoj postrojbi ali isto tako o ocu i sinu hrvatu iz Srbije koji su se kao dragovoljci borili protiv nas na drugoj strani.

Braco je poslije rata postao starješina odreda i pomogao da se odred sredi u tim kriznim godinama kada su nam htjeli oduzeti Dom Betlehem.  Član je Lovačke udruge „Fazan“ ali kako kaže u duši je više izviđač. Tako se oštro usprotivio namjeri nekih lovaca koji su nakon rata htjeli preuzeti Dom Betlehem kao „ratni plijen“. Isto onako kako je to uradio Grad Šibenik sa Otokom mladosti.

Pred kraj pričamo o njegovoj kćeri Anamariji, također jedno vrijeme aktivnoj članici odreda. Završila je Tečaj za predvodnike u Fužinama i vodila jato poletaraca. Na kraju našeg druženja rekao je da se raduje najavi okupljanja stare generacije izviđača u Klubu brđana kojeg je preuzeo voditi Jelen. Napuštam Tavane u sumrak a Braco ostaje sam, sa svojim uspomenama.

 

DUGOGODIŠNJEM IZVIĐAČU – NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO

(Moslavački list 2.studenog 2006.g. – novinarka Gordana Pelin)

Ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo Ivana Mikulića, mnogi sugrađani s kojima sam razgovarala nisu prepoznali po imenu i prezimenu, no kad sam ih pitala znaju li za Pipina, nije bilo nedoumice – "vođa" izviđača, kako ne bi znali.

Kroz dugogodišnji izviđački staž Ivan Mikulić obnašao je razne funkcije, od načelnika odreda, tajnika, do predsjednika. Savez izviđača Hrvatske 2001. godine postavlja ga na čelo Povjereništva za Sisačko-moslavačku županiju i tu dužnost uz funkciju predsjednika izviđačkog odreda "Betlehem" obnaša i danas. Višegodišnje izviđačko iskustvo dosad je rezultiralo nizom nagrada i priznanja, a titulom "Izviđačkog instruktora" posjeduje i međunarodnu licencu za izviđačke (skautske) voditelje. Nagrada Pipinu, nagrada je i dugogodišnjoj tradiciji izviđaštva u Kutini koju on uspješno nastavlja ukazujući i danas, kao i prije 45 godina, na vrline koje izviđači ili skauti razvijaju u cijelom svijetu.

1.  Kada ste i kako postali izviđačem?

To je bilo 1960. godine. Tada sam počeo raditi u Šumskom gospodarstvu Garjevica. Te je godine i osnovan odred izviđača u Kutini, a ime je dobio po Dragici Deliji. Odred je osnovan u OŠ Mato Lovrak, sjećam se dobro toga. Bilo nas je tako puno da smo jedva stali u učionicu.

2.  Čime su se u to vrijeme izviđači bavili?

Uloga i smisao izviđača uvijek su isti. Okolnosti, kao što su političke prilike, mogu utjecati na to, ali samo djelomično. U ono vrijeme politički je upliv bio neizbježan, npr. znakovlje, amblemi i slično, ali bit izviđača ostala je nepromijenjena. Život u prirodi, avantura, stjecanje vještina, to je ono na što smo mi bili orijentirani. To što su se onda zvali vodovi i čete danas su patrole i družine, no smisao je isti - izviđaštvo je vezano uz život u prirodi.

3. Čini li vam se da je danas interes za izviđače manji nego prije?

Brojke idu tome u prilog. Nekada je bilo oko 200 članova, dok ih je danas ispod 100. Razlozi se mogu sagledati s različitih aspekata. S jedne strane djeci se nude razne aktivnosti u slobodno vrijeme kojih prije nije bilo, mnogi će nažalost vrijeme provesti sjedeći za kompjuterom prije nego potražiti avanturu u prirodi. Jedan je razlog i u tome što nama izviđačima nedostaju vođe, mladi ljudi od 18 do 25 godina starosti. Ta je funkcija u izviđačima izuzetno važna, jer vođa je pokretač aktivnosti i uzor, on organizira i vodi svoju patrolu ili družinu. Nema mladih ljudi koji bi kao volonteri, svoje slobodo vrijeme posvetili vođenju izviđača. Tamo gdje imamo vođu imamo i izviđače i to je naša realnost.

4. Što za izviđače znači Izviđački centar na vodi "Pakra"?

Centar je nešto novo u ovom dijelu Hrvatske. On je već postao okupljalište djece i mladih, ne samo izviđača, i nudi kvalitetne programe aktivnosti na vodi. Na Pakri je trebao biti centar za jedrenje pod okriljem Zajednice tehničke kulture, kako je ta ideja propala, mi smo preuzeli objekte i opremu te nastavili s aktivnostima na vodi. U tome nam je financijski pomogao Grad Kutina. Aktivnosti na vodi, poput škole jedrenja i veslanja, uz izviđačke, su novi vid sadržaja koje organiziramo, a tu je i biciklijada kojom dovodimo i veći broj naših sugrađana.

Samo u ovoj godini u Centru je boravilo preko 300 sudionika kroz Školu jedrenja i veslanja, kampove i Biciklijadu.  Centri poput Betlehema i  "Pakra" namijenjeni su za provođenje naših aktivnosti preko vikenda, veća okupljanja, i razne projekte namijenjene djeci i mladima.

5. Koliko imate članova trenutno?

Trenutno imamo 70 registriranih članova, a u našem sastavu su izviđači pri OŠ Repušnica, Međuriću i Hrvatskoj Dubici.

6.  Vi ste se najduže zadržali u izviđačima, no postoje li još neki od starijih članova koji su i danas aktivni?

Ima tu još divnih ljudi. Oni su i danas okupljeni u klubu seniora i veterana ili brđana Pegla, kojeg vodi Željko Erdelji - Pero. Aktivni su u tom smislu da pomažu mlađim izviđačima, posebno kod većih akcija kada je to potrebno, od suđenja, dizanja logora i objekata, do kuhanja i podjele hrane. Izviđaštvo i jest spoj mladih i odraslih. Svuda je u svijetu skautizam postavljen na taj način, u njemu djeca i mladi sudjeluju a stariji pomažu i asistiraju. Zasluge za uspješnost izviđača u Kutini nisu samo moje. Moram se vratiti unazad pa istaći Milana Vuksanovića - Brzog, Vendu Strakoša, zatim Suzanu i Borisa Felc, Dragutina Valjavca – Mačka, Ivicu i Šteficu Cejpek, te braću Vondrak, Bernat, Miletić, Grujčić, Mašala, koji su osvajali prva mjesta na mnogim natjecanjima i pronosili ugled izviđača svojim znanjem i ponašanjem, te ostavili dubok trag u slavnoj povijesti kutinskih izviđača.

7.Što vas je toliko privuklo i zadržalo u izviđačima?

Izviđači su izazov, avantura i način života. Pomažu ti da se izgradiš kao čovjek, kvalitetno popuniš svoje slobodno vrijeme i da ostvariš svoje snove. Budući da sam u mirovini danas imam još više vremena za izviđače. Situiran sam čovjek, sređenog obiteljskog života, imam svoj mir i slobodno vrijeme posvećujem izviđačima. Neki rade u vinogradima, bave se nekim drugim aktivnostima, a ja svoju još nisam promijenio. Slobodno vrijeme i dalje posvećujem izviđačima. Zadovoljstvo je ostvariti svaki novi ponuđeni izazov. Od izgradnje Doma Betlehem, kada je vlastitim radom naših članova, preseljena drvena zgrada bivše pilane kod željezničkog kolodvora, preko provođenja projekta čišćenja  divljih odlagališta otpada uz cestu u okolici grada, jer zaštita prirode naša je stalna aktivnost. Od 1994. do 2004. očistili smo 37 divljih odlagališta smeća u okolici grada. Trenutno se radi na dovršenju Izviđačkog centra za aktivnosti na vodi Pakra. A nakon toga slijedi neki novi projekt…

9. Kako motivirati mlade da postanu izviđačima?

U izviđačima se uči samostalnosti, odgovornosti, ispitivanju vlastitih stavova, o dužnostima prema sebi, drugima i Bogu. Izviđači i dalje nude avanturu u prirodi kroz izlete, bivke, istraživačke pohode i logorovanja. Izviđač zna kako izraditi zaklon, zapaliti vatru, kako se snaći u prirodi, zna vezati čvorove, signalizirati da daljinu i sl. To već 13 godina za redom pokazuju izviđači Hrvatske koji se tradicionalno okupljaju početkom listopada na Jesenskom susretu uz Dom Betlehem, gdje se kreću kroz prirodu i takmiče u izviđačkim vještinama.

9.Mnogi vaši članovi istakli su se i u Domovinskom ratu?

Obrana domovine svima je bila prioritet. Više od 50 sadašnjih i bivših članova sudjelovali su u Domovinskom ratu, a oprema i Dom Betlehem bili su tada na potpunom raspolaganju Hrvatskoj vojsci i policiji.

10.  Kao izviđač dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja za svoj rad i djelovanje tijekom svih ovih godina. Što vam znači nagrada Grada Kutine za životno djelo?

Za svaku vas nagradu netko treba predložiti. Ja sam imao tu sreću da su ljudi oko mene prepoznali moj rad i predložili mene, no isto sam tako siguran da u Kutini ima još mnogo ljudi koji su ovu nagradu zaslužili, ali ih stjecajem okolnosti nije nitko predložio. U prvom redu mi je drago što je ova nagrada odraz priznanja izviđačima koji u Kutini rade već 45 godina. Mnogi naši članovi, danas ugledni građani Kutine, vole reći da su im i izviđači na neki način pomogli u stjecanju samostalnosti i sigurnosti kako bi realizirali svoje životne ciljeve, što mi je najveća pohvala.

11. Za kraj, kako ste dobili nadimak Pipin?

Daleke 1961. godine na prvom izviđačkom logorovanju kutinskih izviđača na otoku Kakan kod Šibenika vodio sam jednu izviđačku skupinu. Za većinu nas to je bio prvi susret s morem. Kako sam ja bio vođa te djece, a rekao sam vam što za izviđače znači vođa, malo u šali nazvali su me Pipinom malim, po francuskom kralju. Tako je ostalo da danas.


Nagrada je uručena za svečanoj sjednici Poglavarstva i Gradskog vijeća održanog u kino Sali Pučkog otvorenog učilišta 10. studenog 2006.g. Nagradu je uručio Željko Uzel, predsjednik Gradskog vijeća. Godišnje nagrade dobili su KUD Moslavina i Gradskog dobrovoljno vatrogasno društva. Pipin se zahvalio u ime nagrađenih prigodnim govorom sa puno emocija. Svečanoj sjednici prisustvovali su stariji članovi odreda. Inicijativu za predlaganje dali su Marija Klašnja, Marina i Željko Erdelji.

U ime nagrađenih zahvalio se Pipin sa slijedećim riječima:

"Dame i gospodo,

poštovani gospodine Gradonačelniče,

poštovani gospodine predsjedniče Gradskog vijeća Grada Kutine.

Pripala mi je čast da se zahvalim u ime SVIH nas danas nagrađenih.

Vjerujte mi da je bilo lakše sve ove protekle godine raditi i postizati zapažene rezultate nego reći sada što znači ova nagrada meni i ostalim nagrađenima.

Hvala  svima koji su sudjelovali u odlučivanju o dodjeli ovih nagrada,  hvala predlagačima koji su prepoznali naše zasluge i predložili nas za nagrade.

Nagrada nas raduje ali i obvezuje da nastavimo i dalje raditi u našim udrugama za dobrobit ovog grada i svih njegovih građana.

Tako će i ove nagrade biti dugotrajne i podsjećati Vas da smo dio kutinske sadašnjosti, ali i budućnosti, a svaka slijedeća obljetnica ovog grada bit će poticaj i drugima, da treba davati sebe, ostavljati tragove svog rada jer to znači trajati.

Neka ove nagrade budu poticaj mladim ljudima za uključivanje u volonterskih rad i kvalitetno popunjavanja slobodnog vremena posvećenog radu s djecom i mladima.

Hvala još jednom."

Joomla templates by a4joomla