Ivan Vondrak Šima

Moje djetinjstvo proveo sam u Orahovici. Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik bio je tri godine stariji od mene. Zajedno smo se igrali i sjećam se da smo jednom susjedu krali trešnje. Po preseljenju u Kutinu postao sam aktivan u omladinskoj organizaciji. Ja sam od tadašnjeg Općinskog komiteta omladine dobio zadatak da idem na tečaj za rad s djecom. U prvom trenutku nije bilo riječ o izviđačima jer je to za većinu bila nepoznata organizacija. U Kutini su postojali planinari pa je tako i taj prvi Inicijativni odbor za izviđače bio sastavljen od planinara. Priče nekih od članova toga odbora da su oni pomogli u osnivanju nisu baš točne. Oni nisu nikada postali izviđači, ostali su samo imena na papiru.

Na početku 1961. poslan sam na Tečaj u Zagreb. Došao sam u odijelu i kravati a zatekao sam druge obučene u izviđačke uniforme. Tečaj je bio za proradu znanja Prve izviđačke zvijezde. Po završetku dobili smo znak koji se nosio na uniformi. Usput su nas učili i kako voditi izviđače. Nakon osnivanja izviđačkih četa u odredu ja sam bio starješina 1. čete Petroplin a vođa je bila Zdenka Kantolić. Sastanke smo imali svaki tjedan u školi ili vani. Išli smo na izlete u bližu okolicu Kutine.

Surađivao sam s starješinom Ilijom Grbićem koji nije dolazio na izviđačke sastanke ali nam je omogućio da koristimo njegovo ime kod traženja pomoći. Bio je dobar čovjek i u početku nam je puno pomogao dajući nam iz vojnog skladišta opremu naročito jedan veliki šator za 20 osoba.

Njegov šef je bio major Sesardić koji je imao kćer jedinicu koja je bila jako mršava. I ona se uključila u izviđače i krenula s nama na prvo logorovanje. Sesardić nam je obećao platiti za svaki kilogram ako se udeblja tijekom logorovanja. Tako smo ju vagali na početku, pa tijekom logorovanja i na kraju po dolasku dobili novce jer se udebljala.

Početak je bio težak jer se trebalo izboriti za normalan rad u sredini koja tada nije imala previše razumijevanja za izviđače. Nismo imali gdje spremiti našu opremu pa su mi moji roditelji dali jednu sobicu u našoj kući u tadašnjoj Obalovoj ulici. Ja sam imao 23. godine kada sam vodio prvo logorovanje kutinskih izviđača na Kaknu. Bilo nam je teško pridobiti povjerenje roditelja od djevojaka koji su išle s nama. Imao sam duge razgovore s mamama i morao garantirati da će sve proći u redu. Kuharica je bila teta Antolić koja je radila u Ugostiteljskom poduzeću. Direktor Zelenković dopustio je da ona ide kuhati izviđačima besplatno. Za djevojke je bila zadužena Marica Harmicar, koja je u to vrijeme radila u Croatia osiguranju i s nama je išla besplatno.

Po završetku Srednje ekonomske škole u Novskoj odmah sam dobio posao u Stolariji a za par mjeseci postao sam šef računovodstva. Ivančić, direktor Stolarije nije mi htio dati godišnji odmor za logorovanje pa sam iskoristio priliku što mi je nešto prije prilikom izvođenja kazališne predstave napukla kost na nozi. Doktoru sam iskreno ispričao o čemu se radi, pa mi je dao mjesec dana bolovanja s napomenom da na moru legnem na plažu a nogu prekrijem pijeskom koji je trebalo stalno zalijevati morskom vodom. Rekao je da sam pravi izviđač jer sam iskren.

Iste godine vodio sam kutinske izviđače na akciju Šušnjarska borba. S nama je išao nastavnik Nedjeljko Vuković koji je dobio zadatak ispred škole da se brine za djecu. Imao sam veliku brigu da izviđače sigurno dovedem kući.

Na godišnjoj skupštini početkom 1962.g. izabran sam za načelnika odreda. Sad se ne sjećam kako smo došli na ideju da te godine idemo na logorovanje u Budvu. Putovali smo vlakom do Splita a dalje brodom do Budve. S nama je putovala i sva potrebna opreme i hrana. Za utovar i istovar bio je zadužen Bojan Majer s grupom jačih izviđača. Kad smo se u jutro iskrcali s broda, ustanovio sam da nam manjka veliki šator koji je nosio Dobrica Supan. To je bio šator za 20 osoba i bio nam je neophodno potreban. Nekako smo se snašli do ponovnog dolaska broda za par dana. Šatori su bili bez dna a krevete smo radili tako da se najprije od kamenja ogradio prostor za ležaj u koji se zatim umetala suha trava, zove se Magareća dunica. Što više trave to bolji i mekaniji ležaj. Na travu se stavljala plahta. Jelovnik se sastojao od tijesta, graha, razno raznih gulaša i paprikaša. Bilo je i riže na jelovniku ali je u to vrijeme bila jako skupa. Najomiljenije jelo bilo je tijesto s marmeladom.

Tijekom logorovanja u Budvi morali smo se seliti sa terena jer se našem domaćinu nije svidio skeč o crnogorcima kojeg smo izvodili uz logorsku vatru. Iz tih početaka nema puno fotografija jer je u to vrijeme bilo veoma skupo i malo tko je imao foto aparat.

Zadnji dio moje priče vezan je uz pisanje scenarije za igrokaz iz izviđačkog života. Savez izviđača Hrvatske raspisao je natječaj na koji sam se javio sa svojom pričom iz izviđačkog života. Bio je to scenariji koji je trajao sat i po, ali nikada nije izveden.  Sjećam se da mi je Pipin to prepisao a nakon objave rezultate osvojio sam nagradu za treće mjesto. Opisao sam sve od početka odlaska na logor i logorski život o ustajanja do povečerja. U toj priči su bili stvarni izviđači a Pipinu sam dodijelio ulogu lugara jer je radio u šumariji.

Mojim odlaskom na odsluženje vojnog roka 1963.g. prestao je i rad s izviđačima. Po povratku iz vojske sam se oženio i nastavio neke druge aktivnosti u slobodno vrijeme. Iako je moje vrijeme provedeno u izviđačima relativno kratko ipak imam osjećaj da sam puno toga napravio u početcima izviđaštva u Kutini.

Joomla templates by a4joomla