Antonija Dautović Tonka

Moj izviđački put započeo je u prvom razredu osnovne škole, 1980.g.  Ne mogu više navoditi godine jer nisam sigurna da bi bile točne. Pisati ću događaje onako kako su tekli. Dakle, prvi razred osnovne škole....U razred su došle dvije djevojke u izviđačkoj uniformi. Pričale su što se radi u izviđačima i da ako netko želi, može se upisati u izviđače. Ja sam bila oduševljena svime time što su one pričale. Kad sam došla kući rekla sam da hoću biti izviđač. Moji roditelji su se složili, jer i tata je bio izviđač, a u to vrijeme njegov bratić Marijan Herjavec- izviđačko ime Heri je vodio velike izviđače (od 5-8.razreda). Kasnije je vodio moj vod (tako smo tada zvali patrolu). Imali smo sastanke u prostorijama Šumarije do Doma zdravlja. Imali smo puno aktivnosti i ispunjen svaki sat. Ja sam bila zaljubljena u takav život, život pčelice. U jatu nas je bilo oko 30. Cijela četa (danas družina) je bila od poletaraca. Imali smo puno družina i jedna je bila samo poletarci. Imali smo zeleno-crvene marame, onako pola-pola kako i je bilo po propisu. Svako jato je imalo svoju zastavu, maramu, poklič, pečat i himnu. Boja družine je bila crvena, tako je pola marame moralo biti crveno, a druga polovica je bila boja jata. Imena jata su bila životinje, mislim da smo mi bili dabrovi, ali nisam sigurna. Stalno smo išli negdje na izlete, na takmičenja, a imali u tjednu sastanke, pa i po dva puta tjedno. To mi je bila jedina aktivnost u školi. Najdraži mi je bio Dan izviđača 19. svibnja. Na taj dan smo cijeli dan bili u uniformi, u školi, na poslu, gdje god bili jer smo time pokazivali da smo ponosni što smo izviđači. I bilo je lijepo po gradu i školi gledati tolike uniforme i tolike boje marama. Pa su nas prijatelji ispitivali o izviđačima, i oni se upisivali, to je bila najbolja reklama za izviđače - biti u uniformi. Nekoliko puta smo bili i Partizanski odred, tako se zvala titula za najbolji Odred u državi. Tada smo nosili crvene gajtane na uniformi. To je stvarno bilo posebno....

Moja prva velika akcija bila je Smotra izviđača Hrvatske na Jarunu u vrijeme Univerzijade (Zagija se sjećate). Bila sam najmlađa pčelica. Dobili smo iskaznice s kojima si smio besplatno putovati tramvajima po gradu. To smo jako, jako koristili kad bi zbrisali dežurnom logora. Čak smo zbrisali u kino....Bilo je super. Sjećam se da mi je najgluplje bilo navečer kad su veliki svirali i pjevali. A među njima je bio Andrija Rudić koji je bio glavni curama, sve su bile zacopane u njegov repić i gitaru, bio im je faca. Ja kao dijete sam se tome smijala. Imali smo kontejnere za wc s iskopanim rupama. Najbolje je bilo kad je jedna cura upala u taj wc. Meni su došli moji baka i djeda pa me bilo sram, jer su se brinuli za mene, a meni je bilo super.

U 4. razredu sam postala planinka i krenula raditi u vodu. Slučajno je naš vođa bio moj rođak Marijan Herjavec (koji je u domovinskom ratu bio ranjen). Ja sam bila jedina cura u patroli. Bilo je toliko izviđača, da je svaki razred bio jedna patrola. A u mom razredu sam jedino ja od djevojčica bila u izviđačima. Sa mnom su bili moji prijatelji iz razreda. Na pr. mogu izdvojiti Miroslava Obrada koji je sada veterinar i dalje moj prijatelj (pa ga zovem kad trebam stručne savjete vezane uz životinje). Onda se netko pametan u mom sedmom razredu (ne znam tko) od voditelja dosjetio da je neprimjereno da ja budem jedina sa dečkima i odvojili su me iz moje patrole i stavili u patrolu samo sa curama. Meni je bilo grozno, jer nisam znala niti jednu curu sve su bile iz druge osnovne škole. Nikad se nisam uklopila u tu patrolu, ali sam ostala do kraja osnovne. Tu patrolu vodio je Damir Bakiš i da nije bilo njega ja bi se ispisala. Kod njega sam osjetila taj žar i ljubav za izviđačkim životom kakav sam i ja osjećala. On je živio taj život nije samo teoretizirao. Od njega sam najviše naučila. On je nažalost poginuo u ljeto kad sam se spremala u srednju školu. Išli smo na sprovod, u uniformama sa nekoliko autobusa. Mislim da su svi bili na sprovodu, svaki izviđač. Čitalo se i pismo. Ja sam samo pomislila kako je to lijepo, tako se oprostiti od prijatelja u uniformi. Tada sam obećala da ću cijeli život biti izviđač pa da i meni dođu izviđači na sprovod. Da znam, morbidno....ali bila sam dijete i tako sam mislila. Obećala sam tada sebi i da moj muž mora biti izviđač, pa da cijela obitelj budu izviđači. Nisam se udala za izviđača, ali on je ženidbom postao izviđač..... Imali smo još nekoliko sastanaka do kraja školske godine. Dobili smo zamjenu vodnik . Ne znam kako se zove, ali sada je policajac.

Prvo ljetovanje s izviđačima bilo je na Otoku mladosti kad sam išla u peti razred. Baka i djeda su mi dali flašu meda koja mi se prosula po ruksaku. Prvi dan i ja rintam i perem sve iz ruksaka. Koja blamaža. Jedan dan došla su djeca iz cijelog svijeta u posjet jer je u Šibeniku bio Dječji samit UNICEF-a. Mi smo ugostili poljske harcerke i djecu iz Alžira. Dečki se zacopali u poljakinje. To je bilo fora. Prvi puta sam vidjela crnce u živo. Naučila pisati arapski i pomalo taj jezik....pa se hvalisala na početku škole razredu i njih sve učila arapsko pismo.

Odred me kao najmarljiviju i najpredaniju planinku poslao na obuku u Selce za vođu jata. To je bilo presudno iskustvo, tada sam odlučila da ću biti učiteljica. Kad sam se vratila osnovala sam jato od 50 poletaraca u tada OŠ 4. maj. Svi su bili šokirani brojnošću mog jata. Zvali smo se Snoopy - po crtiću. Srednju pedagošku školu sam upisala u Čakovcu.  Moje jato je preuzela moja najbolja prijateljica Marijana Fabijanec (kojoj je tata poginuo u Domovinskom ratu i sad je policajka u Hrv.Dubici). Jato se raspalo za mjesec dana....Živjela sam kod tete u Varaždinu i putovala u školu u Čakovec vlakom. Putem do vlaka srela sam izviđače kako vježbaju čvorove, imaju sastanak. Prišla sam im i upisala se naravno. Odred izviđača „Sirius“. Tada u osnutku, došla sam do pozicije načelnika za poletarce i opet vodila velika jata u Sraćincu i Varaždinu....Poslije srednje, faks u Zagrebu, nezavršen jer sam izabrala obitelj iznad faksa. Udala se, vratila u Kutinu, rodila troje djece,...i opet upisala u izviđače u mom starom Odredu. Osnovala sam jato. Upisala sam u jato dvije curice oboljele od HIV-a, koje tada nitko nije htio i bile su izložene medijima i predrasudama. Na prvo okupljanje se javilo 95 djece. Kad su roditelji vidjeli djevojčice, ostalo ih je 20. I sad,...viknem poletarci krug - pozivni poklič za početak sastanka. Nitko nije htio stati kraj njih. Ja sam jedno svoje dijete stavila s jedne, drugo, s druge strane od djevojčica a ja sam stala između njih. Tada smo se svi primili za ruke (mala-velika pobjeda). Tada sam imala u jatu i dijete naših vjenčanih kumova Dominika Plaksij. Umro je od leukemije nekoliko godina kasnije. A kada je bio u mom jatu, bio je poseban. Dobar, povučen i s njim sam individualno radila jer se nije uklapao u grupu. Uživala sam voditi jato. Kad sam počela raditi u trgovačkom centru, radila sam 12 h i nisam imala vremena za obitelj, a kamoli za izviđače. Ponovno sam prekinula s izviđačima. Hvala Bogu na uslišanim molitvama da mi da drugi posao kako bi opet mogla biti izviđač. I ja to jesam. Mogu reći rođeni izviđač, jer dani kad to nisam bila uvijek su mi bili bolni i isprazni. I sada bi voljela biti aktivnija, ali život nosi i boli i radosti i tuge, pa stoga sam izviđač na papiru a ne u djelu, što me rastužuje, ali za sada je tako. I da, biti ću izviđač dok živim, takva je krv u mojim venama. I kad me netko pita gdje je sjever ja ga pokažem. Jer to je bitno kod izviđača, znati se orijentirati u svako doba. Ja mislim da sam do sada uvijek bila dobro orijentirana - prema izviđačima i sjeveru. Moja životna orijentacija je kako pjesma kaže „Ja znam svoj cilj i put svoj znam, ja znam kuda ću poć...“ a to su uvijek izviđači. Izviđački put to je moj put.

Joomla templates by a4joomla