Milan Jelenčić Jelen

Kad su me urednici ove monografije zamolili da napišem nešto povodom 50. godišnjice rada Odreda, prvo pitanje bilo je: zar već toliko, kad prije, za je već 50 godina?

I odmah odgovor, kakvo čuđenje, pa prošle godine dobio sam priznanje za 40 godišnji aktivni rad u izviđačkoj organizaciji, što znači da sam izviđaštvom zaražen davne 1969. godine.

Sjećam se tih dana, kad sam kao učenik petog razreda Osnovne škole „4. maj“ (današnja OŠ Vladimira Vidrića) pristupio Odredu izviđača „Dragica Delija“. Upisao me Joco Seražin, koji je, nažalost vrlo brzo nakon toga poginuo nesretnim slučajem. Nakon Joce, moj prvi vodnik bio je Antun Galik. Sastanke smo održavali nakon završetka nastave, a iz tog vremena pamtim i to da svoju prvu uniformu koju sam tada uplatio i sa velikim nestrpljenjem očekivao, nisam nikad dobio, navodno nekom greškom Ekonomata tadašnjeg Saveza izviđača Hrvatske.

Zatim polazim svoj prvi tečaj za vodnike na Gojlu (mislim da je to bilo 1970.g.). Tu se prvi put susrećem sa vojničkim načinom života, krevetom na kat, dnevnim rasporedom rada, ustajanjem i lijeganjem na zviždaljku. Vođa tečaja bio je Krunoslav Žigrović Bado koji je bio strah i trepet za nas male tečajce. Prilikom jutarnje smotre, mi bismo bili postrojeni u hodniku i gotovo drhtali od straha ispred svoje spavaonice, dok bi on ulazio u sobu da obavi pregled. Sjećam se da je svaki njegov izlazak rezultirao nekakvom gotovo neprimjetnom sitnicom koju bi pronašao u sobi i držao među prstima s pitanjem: „A kakvi su ovo balvani?“. Sa prvog tečaja pamtim i uzbunu u ponoć i marširanje do spomenika u centru Gojla, kod kojeg sam položio i svoj prvi izviđački zavjet.

Moje prvo logorovanje bilo je u Bibinju 1971.g., gdje mi se prvi puta događa (što će na kasnijim logorovanjima gotovo postati pravilo) da jedan dio logorskih dana provedem u bolestan. Naime, dobio sam upalu grla praćenu visokom temperaturom. S nama je tada bio i student medicine a danas doktor Ivica Kostecki, koji me je autobusom vodio u Zadar na hitnu radi lijekova. Sjećam se da je rekao da sam ja njegov prvi pacijent kojem je postavio pravilnu dijagnozu, jer mu je istu potvrdio dežurni liječnik koje me pregledao u Zadru.

Od logorovanja sjećam se još Topuskog, Zlarina i Otoka mladosti. Na Zlarinu sam ponovno dobio gnojnu anginu, koja je bila tako jaka da nisam mogao hodati. Svaki me dan nosila ekipa od četiri izviđača iz logora na improviziranim nosilima u mjesnu ambulantu na injekcije. To baš i nije bio lako jer me trebalo nositi po vrlo uskoj kamenitoj stazi oko 2 kilometra do mjesta Zlarin

Iz tog doba pamtim i tečajeve na Gojlu, koje je Odred redovno organizirao i na kojima sam bio ekonom. Najljepši dio tih tečajeva bile su društvene večeri, na kojima smo izvodili skečeve, recitirali pjesme, i puno pjevali uz gitaru, koju sam u to doba počeo svirati. Moja gitara je od tada postala i dugo vremena ostala nezaobilazni dio svakog tečaja, akcije, logorovanja, zimovanja, bivaka i općenito svih izviđačkih događanja.

Sa sjetom se prisjećam svih tih dana, zajedništva i osjećaja pripadnosti nečemu što je dobro, što me ispunjava, prekrasnih trenutaka koje sam proživio kao izviđač zajedno sa svojim prijateljima.

I na kraju, da nisam bio izviđač, moje djetinjstvo i mladost bila bi siromašnija za nešto što se ne mjeri materijalnim dobrima. A to nešto, to moje nevidljivo bogatstvo, dala mi je moja pripadnost ovom Odredu i svim divnim ljudima koje sam kroz njega upoznao.

Joomla templates by a4joomla